Stanko Lasić

Hrvatski književni povjesničar i teoretičar (Karlovac, 25. V. 1927 – Pariz, 5. X. 2017). Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao disertacijom o Milutinu Cihlaru Nehajevu. Na tome je fakultetu 1955–76. predavao noviju hrvatsku književnost, zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj, a od 1978. do umirovljenja 1995. profesor na Sveučilištu u Amsterdamu. Uređivao je časopise Croatica (1970–77) i Književna smotra (1971–75). Pisac velike erudicije, predstavnik tzv. ontološkoga strukturalizma, spoja Hegelove filozofije, francuskog egzistencijalizma i strukturalističke metode. Objavio je više knjiga s područja književne teorije (Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize, 1973; Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike, 1977; Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam, 1994), povijesti hrvatske književnosti (studija Roman Šenoina doba /1863–1881/, Rad JAZU, 1965; monografija Književni počeci Marije Jurić Zagorke /1873–1910/, 1986). Bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti (Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, 1970), a opsesivna je Lasićeva tema djelo i život Miroslava Krleže. Proučavajući ju, ostvario je najslojevitiji opus o jednome piscu u hrvatskoj književnoj znanosti (Struktura Krležinih »Zastava«, 1974; Krleža: kronologija života i rada, 1982; Mladi Krleža i njegovi kritičari: /1914–1924/, 1987; Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I–VI, 1989–93., u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo). Objavio je i opsežne Autobiografske zapise (2000), intelektualnu analizu vlastitoga života, te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje Iz moje lektire: portreti (2001). God. 2000. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.