Bogdan Krizman

Hrvatski povjesničar (Varaždin, 28. VII. 1913 – Zagreb, 5. VII. 1994). God. 1937. diplomirao pravo u Zagrebu, a 1939. međunarodno pravo i diplomatsku povijest na École libre des sciences politiques u Parizu. God. 1952. doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu tezom Diplomacija Dubrovačke republike u XVIII. stoljeću. Početkom II. svjetskog rata bio službenik u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, a 1941–45. zatočen u Lepoglavi i Grazu. Nakon rata diplomatski predstavnik FNRJ u Beču (1947–49), potom zaposlen u Komitetu za visoke škole (1949), Državnom arhivu (1950–58) i Jadranskom institutu JAZU (1958–70) u Zagrebu. Od 1970. profesor opće povijesti države i prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, redoviti profesor 1976–83. Kraće vrijeme predavao diplomatsku povijest na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te na poslijediplomskom studiju Pravnoga fakulteta u Zagrebu i Istorijskom fakultetu u Beogradu. U svojim prvim radovima istraživao je povijest diplomacije Dubrovačke Republike (Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku, 1957). U kasnijim se radovima bavio ponajviše I. svjetskim ratom te sudbinama budućih jugoslavenskih zemalja uoči i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije (Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, 1977; Hrvatska u prvom svjetskom ratu: hrvatsko-srpski politički odnosi, 1989), vanjskom politikom Jugoslavije u međuratnom razdoblju i za II. svjetskog rata (Vanjska politika jugoslavenske države 1918–1941, 1975; Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, 1981), te ustaškim pokretom i Nezavisnom Državom Hrvatskom (Ante Pavelić i ustaše, 1978; NDH između Hitlera i Mussolinija, 1983; Ustaše i Treći Reich, I–II, 1983; Pavelić u bjekstvu, 1986). Znatan dio svoje djelatnosti posvetio je objavljivanju izvornog materijala (Zapisnici sa sednica delegacije Kraljevine SHS na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919–1920, 1960; Građa o stvaranju jugoslovenske države (1. I – 20. XII 1918), I–II, 1964; Korespondencija Stjepana Radića, I–II, 1972–73). Njegovi radovi, u kojima je davao prednost iscrpnom iznošenju sadržaja izvora nad povijesnom interpretacijom, značajan su doprinos hrvatskoj političkoj i diplomatskoj povijesti XX. st.