Jure Franičević-Pločar

Hrvatski književnik (Vrisnik na Hvaru, 12. XII. 1918 – Split, 16. I. 1994). Brat pjesnika Marina. Prekinuo je gimnazijsko školovanje 1935. Sudjelovao u partizanskom pokretu; nakon II. svjetskog rata u Zagrebu i Splitu obavljao više kulturnih i političkih dužnosti (načelnik Agitpropa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1947–49; tajnik Prezidija Sabora NR Hrvatske 1947–53). Nakon povratka u Split 1953. direktor je Gradske biblioteke do 1960; jedan od utemeljitelja časopisa Mogućnosti (1954). Od 1988. redoviti član JAZU-a.

Književni su mu počeci i afirmacija vezani uz poeziju, koja je u početku anegdotalna i patetična, često elegijske intonacije; poslije prerasta u lirske, često baladeskne refleksije. Njegove čakavske pjesme odlikuju se elementima humora (tiskane su 1974. u zbirci Šaka zemje). Glavninu njegova književnog rada čine pripovijesti i romani, uglavnom sličnih motiva, s ratom kao pozadinom. Romani Gluha zvona (1956), Raspukline (1957) i Zvoni na nebo (1961) tematska su cjelina s kasnijim romanima Mir (1971), Vir (1974) i Baština (1976), najreprezentativnijim djelima njegova romanesknog opusa. Mir se izdvaja intimnijom intoniranošću i zaokupljenošću psihologijom dvaju likova u ratnome kaosu te lirskom simbolikom. Roman Lanac (1967) smješten je u urbani milje nakon II. svjetskog rata i nešto je modernije strukture. Likovi su u Franičevićevim romanima uglavnom u funkciji socijalnih ideja, a prototip je takva junaka Griše, ujedno najuspješnije kreiran lik, koji je najčvršća okosnica prvih triju romana i kasnijega romana Baština. U svojim uspjelijim proznim djelima prevladava stereotipnu socrealističku karakterizaciju likova karakterističnu za prozu s tematikom partizanske borbe te uvodi psihološki kompleksno strukturirane likove koji neprekidno propituju ispravnost svojih postupaka.

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1989).