Ivan Mažuranić

Hrvatski književnik, političar i pravnik (Novi Vinodolski, 11. VIII. 1814 – Zagreb, 4. VIII. 1890). Studij filozofije, započet u Zagrebu, završio je u madžarskom Szombathelyu 1835., pravo završio na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu 1837. Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu, gdje je napisao najznačajnija književna i publicistička djela. Od 1850. u Beču je obnašao najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Zaslužan je za osnivanje Stola sedmorice 1862. Bio je djelatan u radu Hrvatskoga sabora 1861. Kao ban 1873–80. potaknuo je živu reformsku djelatnost kojom su u Hrvatsku uvedeni mnogobrojni moderni instituti, uglavnom preuzeti iz austrijskog zakonodavstva. Tada su uvedeni odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih službi (statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede), laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovano Zagrebačko sveučilište. Mažuranićeve reforme po intenzitetu i značenju nemaju premca u razdoblju do 1918., ali su za vlasti bana K. Khuen-Héderváryja (1883) bile stavljene izvan snage ili umrtvljene.

Mažuranić je bio vrlo obrazovan čovjek, poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika. Prve stihove, u Kačićevu duhu, napisao je kao gimnazijalac (Vinodolski dolče, da si zdravo!). God. 1835. čakavac Mažuranić pozdravio je na štokavskome izlaženje Danice pjesmom Primorac Danici, zanosnim tonom i u klasicističkoj maniri, a početkom 1837. objavio je pjesmu Danica Ilirom, sročenu stihom Gundulićeva Osmana. Kao uglednu pjesniku Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Osmana (XIV. i XV. pjevanje), što je on i učinio, a kritika je njegov dopjev proglasila »kongenijalnim«. Klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti utjecali su na Mažuranićevo pjesništvo. Bliski su mu bili A. de Lamartine, G. G. Byron, A. S. Puškin, A. Mickiewicz i drugi pjesnici, osobito talijanski i njemački, neke je i prevodio, a započeo je prevoditi i Tassov Oslobođeni Jeruzalem. S Jakovom Užarevićem sastavio je i Deutsch-ilirisches Wörterbuch/Njemačko-ilirski slovar (1842). Bio je i predsjednik Matice ilirske (1858–72). Napredan građanski prosvjetiteljski nazor očitovao je zagovaranjem »jednakosti, slobode i bratinstva«, a te su ideje osobito izražene u političkom spisu Hrvati Mađarom (1848) kao zaključnome preporodnom programskom tekstu i ujedno jednome od uspjelijih naših tadašnjih proznih tekstova.

Glavno je Mažuranićevo književno djelo Smrt Smail-age Čengića, koje je objavio 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smrt Čengić-age. Građeno je od 1134 deseteračko-osmeračka stiha raspoređena u pet nejednakih pjevanja, u kojima su prikazana zlodjela turskog silnika Smail-age Čengića nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), njihovo spremanje na osvetu (Noćnik), sakupljanje osvetničke čete (Četa), napad na zločinca i njegova smrt (Harač), te silnikov udes nakon smrti (Kob). Silništvo Smail-age osnovica je skromne fabule cijeloga spjeva, a središnje je mjesto u govoru što ga u Četi starac-svećenik drži junacima s ključnim motivom domovine kao mjesta gdje su živjeli predci i slobode kao jedinoga oblika sretnoga života. Boj glasovitoga hercegovačkoga junaka Smail-age Čengića i Crnogoraca na Grahovu 1836. Mažuranić je uzeo tek kao povod da opiše patnju i stradanja vlastitoga naroda. Odstupivši od istine i stvarnih zbivanja te pretvorivši povijesne ličnosti u prototipove za svoje književne likove, događaj mu je poslužio kao ilustracija vlastitih romantičkih ideja o nacionalnoj borbi »za krst časni i slobodu zlatnu« te mržnje prema svakoj sili i tlačenju, ali i kao upozorenje tadašnjoj Europi na nemar prema zbivanjima na njezinu slavenskom jugu. Epski značaj priče u Smail-agi Čengiću narušen je ne samo izborom suvremenoga događaja kao teme, njezinom nedovoljnom dužinom i razvedenošću već i naglašenom liričnošću, lapidarnošću i izborom likova i situacija koje su neepske, odn. nejunačke. Skromna radnja isprekidana je opisima, refleksijama i asocijacijama, uzvicima, aforizmima i retoričkim pitanjima, likovi su bez izrazitih individualnih značajki, glavnog lika nema, opisan je kolektiv, njegovo raspoloženje i težnje, a pojedini prizori ocrtavaju samo najvažnije aspekte događaja. S druge strane Smail-aga nije ni poema jer mu nedostaju njezine bitne značajke poput viđenja radnje iz perspektive jednoga od likova te istovjetnost vremena pripovijedanja i vremena radnje, a i jednu i drugu žanrovsku moguću pripadnost najizrazitije opovrgava upravo naglašena perspektiva samoga autora, odn. piščev odnos prema radnji i temi. Ostvarivši kontinuitet istodobno i s nacionalnom književnom tradicijom i s europskom suvremenošću, Smrt Smail-age Čengića najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, prvo klasično djelo obnovljene i otad jedinstvene hrvatske književnosti, te još uvijek jedno od najprevođenijih.

Citiranje: Mažuranić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 11. 2023.