Ivan Gundulić

Ivan Gundulić (Dživo; nadimak: Mačica), hrvatski književnik (Dubrovnik, 9. I. 1589 – Dubrovnik, 8. XII. 1638). Školovao se u Dubrovniku, a profesori su mu bili pjesnik na latinskom jeziku i prevoditelj Petar Palikuća i Talijan Camillo Camilli. God. 1608. postao je članom Velikoga vijeća i otada je obavljao mnoge dužnosti u upravi Republike. Dvaput bio knez u Konavlima. God. 1634. izabran je za člana Vijeća umoljenijeh (Senata), a 11. IX. 1638. za člana Maloga vijeća za sljedeću godinu, ali ga je smrt spriječila da to postane. Knez Republike nikada nije bio jer nije doživio 50 godina. Duboko religiozan, kontemplativan i zaokupljen brigama za budućnost svojega grada – Republike, životni je vijek proživio u rodnome gradu, u doba koje obilježuje duh katoličke protureformacije.

U mladosti, između 1610. i 1620., pisao je melodrame. Njihove naslove (Galatea, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Čerera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Koraljka od Šira) naveo je sam pjesnik u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida. Sačuvale su se samo Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Gundulićev mladenački dramski rad nije originalan: riječ je o prijevodima-preradbama libretističkih drama tada popularnih u Italiji. Arijadna (tiskana 1633) je izvođena najvjerojatnije oko 1615. pa je tako, zajedno s Euridiče P. Primovića, začetak žanra libretistički zasnovane tragikomedije u hrvatskoj književnosti. I Arijadna, Prozerpina ugrabljena i Dijana obrađuju teme iz grčke mitologije, a dramski prizor Armida tematizira jednu epizodu Tassova Oslobođenog Jeruzalema. Melodrame su pisane različitim vrstama stiha i strofe, a kao novina dramskoga žanra javlja se zbor. U predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida Gundulić navodi da je pisao i pjesme. O tim pjesmama ne zna se mnogo; o njihovoj tematici može se samo nagađati. Od ljubavne lirike sačuvana je samo pjesma Ljubovnik sramežljiv, prepjev-preradba pjesme Amante timido talijanskog pjesnika i Gundulićeva suvremenika G. Pretija. Za devet kraćih pjesama koje se nalaze u najstarijem sačuvanom rukopisu Osmana, što ga je prepisao N. Ohmučević, ne može se s apsolutnom sigurnošću reći da su Gundulićeve. Ni za pjesmu nadgrobnicu U smrt Marije Kalandrice ne zna se pouzdano je li njegova. Pjesan Visini privedroj Ferdinanda II., velikoga kneza od Toskane panegirik je tomu vladaru, a glavna tema pjesme prepleće se s motivima veličine slavenstva. Prvo objavljeno Gundulićevo djelo, Pjesni pokorne kralja Davida (1621), popraćeno je posvetom Maru Mara Bunića, koja je zanimljiva za književnu povijest jer u njoj Gundulić svoje mladenačke drame i pjesme naziva »porodom od tmine«, a »pjesni pokorne« – »zrak od svjetlosti«. Tumačen raznoliko, i kao izraz vjerske konverzije, i kao znak utjecaja isusovaca na pjesnikov duhovni život, i kao iskaz pjesnikovih estetskih stajališta, taj je predgovor značajan izvor podataka o pjesnikovu mladenačkome književnom radu, a ne može mu se nijekati ni značenje pjesnikova književnoestetskog i duhovnoga kreda: izrijekom se očituje kao »krstjanin spijevalac«. Pjesni pokorne kralja Davida sadrže prepjeve sedam pokajničkih psalama Davidovih i originalnu religioznu pjesan Od veličanstva Božjijeh. U prepjevima je Gundulić ekstatičnu intonaciju pjesni pokornih kralja Davida i biblijski verset prenio u hrvatski jezik u osmeračkim katrenima. Pjesma Od veličanstva Božjijeh po sadržaju je i po temi interpretatio christiana cijeloga kozmosa, prirode, čovjekova bića, svega onoga što jest, pa pokazuje da je hrvatska sedamnaestostoljetna duhovna lirika uobličavala najtanahnije i najuzvišenije filozofsko-teološke teme vrlo razrađenim apstraktnim filozofskim leksikom i bogatim baroknim ornatusom. Suze sina razmetnoga (1622) religiozna je poema u tri »plača« koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grješnome sinu koji se odmetnuo od oca. Napisana je u osmeračkim sestinama, s rimom ababcc, a generički nasljeduje talijanske religiozne spjevove. Tročlana struktura spjeva simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha s pomoću božanskoga milosrđa. Po idejnome značenju poema je braniteljica katoličke misli o mogućnosti spasa. U glavnu ideju utkane su i mnogobrojne motivske sastavnice karakteristične za barok (prolaznost ljepote i života, relativnost svega što postoji u vremenu, odnos tjelesne i duhovne ljepote). Po stilu je uzorno djelo baroknoga svjetonazora i baroknoga načina pisanja, ponajviše po konstruktivističkim i končetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima, pri čemu do izražaja dolaze domišljatost, inventivnost, oštroumnost i ingenioznost. Dubravka (1837) pripada pastoralnoj dramskoj vrsti, proširenoj u doba renesanse i baroka; prikazivala se u Dubrovniku 1628. pa se pretpostavlja da je nastala u polovici trećeg desetljeća XVII. st. Radnja se odvija u pastoralnoj Dubravi, u mitsko doba sreće i blagostanja, a pripovijeda o vjenčanju i zaprekama koje na putu tomu vjenčanju stoje te o svetkovini slobode koja se u Dubravi slavi svake godine. Mitološko-pastoralni sadržaj Dubravke tumači se alegorijski. Može se odčitati kao politička drama, kao drama koja postavlja pitanje slobodne države, poričući mogućnost udjela građanstva u dubrovačkoj vlasti. Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene i proširene u Italiji. Polazeći od utopističkih renesansnih i postrenesansnih koncepcija o idealnoj državi, Gundulić je tradicionalnu pastirsku dramu obogatio dodatnim, u prvom redu političkim smislovima i značenjima. Po idealističkim vizijama sretnoga grada-države, Dubravka je hvalospjev idealnom i idealiziranomu društvenom poretku, u kojem vladaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Strukturirana je kao tročinska pastorala s korskim dijelovima, pisana različitim vrstama stihova (od peteraca preko osmeraca do dvanaesteraca), a prepleću se različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora u kojima se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Dubravka se često prikazivala na hrvatskim pozornicama. Od 1888. standardnim je djelom nacionalnoga klasičnog repertoara pa je zahvaljujući redateljskim interpretacijama S. Miletića, J. Bacha, B. Gavelle i T. Strozzija bila podlogom mnogobrojnih kazališno-praktičnih istraživanja u tradicionalnom i ambijentalnome nacionalnom glumištu. Glazbu za nju pisali su I. Zajc, A. Dobronić, J. Gotovac i I. Malec. Vrhunac je Gundulićeva stvaralaštva viteško-junački ep Osman, ispjevan u 20 pjevanja, od kojih 14. i 15. pjevanje ne postoje ni u jednom od mnogobrojnih rukopisa. Razlozi nepostojanja središnjih pjevanja tumače se različito. Mijenjajući donekle historiografsku istinu, Gundulić je u Osmanu opjevao poljsko-turski sukob kraj Hoćima 1621. i pogibiju mladoga sultana Osmana u Carigradu od ruku pobunjenih janjičara 1622. Tu bogatu suvremenu povijesnu građu oblikovao je u ep u kojem se pripovijeda o nekolikim temama, s mnogim i razvedenim fabularnim linijama. Za razliku od prethodne hrvatske povijesne epike, kao i talijanske, ponajprije Tassa, koji je inače Gunduliću u mnogočemu bio pjesničkim uzorom, ep obrađuje aktualnu povijesnu temu, i to na moderan način, pa se u njemu zrcale i suvremene političke doktrine o povijesti kao političkoj činjenici. Svu fabularnu građu epa Gundulić je kompleksnim kompozicijskim postupcima strukturirao u ep kojemu radnja traje samo nekoliko mjeseci, a povijesnu građu isprepleo je mnogobrojnim fikcionalnim, od reda romantično-viteškim epizodama po uzoru na Tassa. U osmeračkim katrenima s rimom abab, u pjevanjima koja su sva približno iste dužine, povijesna je zbivanja opisao s pozicija kršćanina, Slavena i političkog legitimista, pa se u epu mogu odčitati elementi ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu, kao i ideologije dubrovačkoga plemstva koje se strogo protivilo svakomu nelegitimnom rušenju vlasti. Prepletanje kršćanske eshatologije i modernoga shvaćanja povijesti, promjene pripovjedačkih stajališta s obzirom na naslovnoga junaka (od osude do sućuti), mnogobrojne refleksije o pitanjima odnosa pojedinca i društva, čovjeka i povijesti, naroda i vlasti, ljubavi i mržnje, vješto komponiranje epske građe u siže u kojem je brojnost epskih radnji spretno integrirana u jedinstvenu epsku cjelinu, stil bogat baroknim ornatusom, čini Osmana klasičnim djelom hrvatske književnosti. Običaj je da se djelo objavljuje s dopunama središnjih pjevanja. Dopunjivači su P. Sorkočević (u prvom izdanju, 1826), autor dopune izdanja iz 1827. nije poznat, treći je M. Zlatarić. Za Matičino izdanje 1844. dopunu je napisao I. Mažuranić i otada se Osman izdaje s tom dopunom. Osman je jedno od rijetkih djela starije hrvatske književnosti koje je prevedeno na nekoliko jezika. Tri je puta prevođen na talijanski i na poljski, jednom na češki, njemački i latinski (u heksametrima). Pjesnički jezik Gundulićeva književnog opusa, štokavska jekavština s mnogobrojnim ikavizmima i nekoliko ekavizama, smatra se najbogatijim pjesničkim jezikom starije hrvatske književnosti. Gundulićev književni opus svojim pjesničkim osobinama pripada književnom baroku, razdoblju koje je u hrvatsku književnost unijelo rafiniran i biran pjesnički izraz, ispunjen mnogobrojnim metaforama, figurama dikcije i misli, duhovitim igrama i lucidnim končetoznim dosjetkama, s namjerom da čitatelja zaprepasti i iznenadi. Gundulić je takav stil u svojim djelima bogato ostvarivao pa je već za života postao pjesničkim uzorom i klasikom hrvatske književnosti.

Citiranje: Gundulić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 11. 2023.