Leonid Leonov

Leonid Maksimovič Leonov, ruski prozni i dramski pisac (Moskva, 31. V. 1899 – Moskva, 8. VIII. 1994). Majstorstvom stilizacije prevladao je norme sovjetske proze. Bio je sljedbenik M. Gorkoga, ali i F. M. Dostojevskoga, stilski se približavao N. S. Ljeskovu ili A. M. Remizovu te je tražio kompromise s vladajućom estetikom. Premda nije pripadao književnim skupinama 1920-ih, već romanima Jazavci (Barsuki, 1924) i Lopov (Vor, 1927., prerađeno izd. 1959) stekao je priznanja. Pisao je »proizvodne romane« (Sot’, 1930; Skutarevskij, 1932; Put na Ocean – Doroga na Okean, 1936; Ruska šuma – Russkij les, 1953), u kojima se – bilo stilom, bilo složenom kompozicijom, a posebice naglaskom na opstojnosti ruske tradicije, iracionalizmu karaktera i obrani prirode – znao suprotstaviti zadanim shemama. Isprva je naglašivao oprjeku selo–grad, uzdižući »narodnu mudrost« iznad nasilnoga ujednačivanja (Priča o caru Kalafatu u Jazavcima), silazio je u gradsko kriminalno podzemlje kako bi istražio mijene u moralu i etici nakon prevrata (Lopov), a poslije je pratio inženjere na putu na ruski sjever, među monahe u šumskoj zabiti (elektrana na rijeci Sot’), ili pak na gradnju pruga – s distopijskim razmišljanjima o budućim interkontinentalnim ratovima (Put na Ocean). Ruska šuma otvorila je novu, ekološku problematiku, pa i problematiku njezinih dosljednih zaštitnika od karijerista u znanosti. Sudbini emigrantice posvećena je pripovijest Evgenia Ivanovna (1963). Među dramama se ističe Najezda (Našestvie, 1942., prerađeno izd. 1964; HNK Split 1945), s odstupanjem od šablonske inscenacije građanskoga rata, a zanimljiva je i Mećava (Metel’, 1940., prerađeno izd. 1962), o braći, od kojih se emigrant vraća u domovinu, dok se komunistički čelnik nastoji domoći Zapada.