Karl Jaspers

Njemački filozof i psihijatar (Oldenburg, 23. II. 1883 – Basel, 26. II. 1969). Sveučilišni profesor u Heidelbergu. God. 1937. kao protivnik nacizma umirovljen, a 1945. imenovan počasnim senatorom Sveučilišta u Heidelbergu. Od 1948. bio profesor u Baselu. U skladu s tematikom Kantove transcendentalne dijalektike (kozmos, duša, Bog), Jaspers je razlikovao tri područja filozofiranja kao transcendiranja, tj. prelaženja preko objektno danoga: 1. filozofijsku orijentaciju u svijetu, 2. osvjetljenje egzistencije, 3. metafiziku. Temeljna je njegova teza da se egzistencija, kao ostvarenje vječnog u vremenu, ne može predmetno spoznati, nego samo »pozvati« u svoju zbilju, koja je uvijek »sustajanje« pred neizrecivim. Ta je teza svojevrsna inačica Kantova prvenstva praktičnog uma. U Jaspersovoj filozofiji egzistencije, kao posebnoj inačici filozofije života, osobito je naglašena briga za cjelovitost ljudske osobnosti. No premda on tu cjelovitost shvaća kao stalno samorazumijevanje i projektiranje egzistencijalnoga ja u društvenoj komunikaciji i povijesti (»apeliranje na život«), pojedinačna se egzistencija nigdje ne probija iz okvira zamračenih »šifara opstojnosti« i vjerske mistike, pa je i njegov zahtjev »osvjetljenja egzistencije« samo nastavljanje na stare metafizičke doktrine života i slobode F. H. Jacobija i J. G. Fichtea. Angažiran često i politički (zbog svoje interpretacije F. Nietzschea došao je u sukob s nacionalsocijalistima), Jaspers je teoretski ostao samo na pretpostavkama svoje filozofije, tražeći neprekidno izlaz k »transcendiranju«, tj. k »mogućoj egzistenciji«. Za razliku od kršćanskoga poimanja vjere, Jaspers je utemeljio nauk o tzv. filozofskoj vjeri, vjeri koja svoju nedvojbenost stječe iskustvom onog »obuhvatnog« (Umgreifendes) u vlastitoj egzistenciji i na temelju te vjere transcendira puko postojanje. Glavna djela: Opća psihopatologija (Allgemeine Psychopathologie, 1913), Psihologija svjetonazora (Psychologie der Weltanschauungen, 1919), Duhovno stanje vremena (Geistige Situation der Zeit, 1931), Um i egzistencija (Vernunft und Existenz, 1935), Nietzsche (1936), Filozofija egzistencije (Existenzphilosophie, I–III, 1938), O istini (Von der Wahrheit, 1947), Filozofska vjera (Philosophische Glaube, 1948), O izvoru i svrsi povijesti (Vom Ursprung und Ziel der Geschichte, 1949), Um i protuum u naše doba (Vernunft und Widervernunft in unserer Zeit, 1950), Veliki filozofi (Die großen Philosophen, 1957) i dr.