Erazmo Roterdamski

Erazmo Roterdamski (pravo ime Geert Geerts, sam se potpisivao Erasmus Desiderius), nizozemski humanist, filozof i filolog (Rotterdam, 28. X. 1466. ili 1469 – Basel, 12. VII. 1536). Kao izvanbračno dijete, taj »Voltaire XVI. st.« (W. Dilthey) pohađao je vjerske škole u Deventeru i ’s-Hertogenboschu, a po završetku novicijata u Steynu stupio u Augustinski red. Zapažen po darovitosti i sâm nesklon svećeničkomu pozivu, 1494. prešao je u službu Henriju od Bergena, biskupu u Cambraiu, te kao njegov tajnik, a poslije samostalno, putovao Švicarskom, Italijom, Francuskom i Engleskom. Pretežito u oskudici i pobolijevajući, uzdržavajući se privatnim podukama ili milodarima povremenih mecena, Erazmo je na svojim mnogobrojnim putovanjima upoznao mnoge kulturne sredine i istaknute ljude i stekao vjernu sliku o europskoj duhovnoj, političkoj i socijalnoj zbilji. U Engleskoj, gdje je uspostavio mnogobrojne značajne veze, dobio je naslov baccalaureusa iz teologije, a u Torinu doktorat (1506). U Veneciji je bio gost Alda Manuzija, koji mu je omogućio tiskanje zbirke od oko 3000 poslovica iz djelâ klasičnih pisaca (Adagia, 1500), a već sljedeće godine ponovno se zatekao u Engleskoj gdje je, boraveći kod kancelara Th. Morea, napisao svoje glasovito djelo Pohvalu ludosti (Ἐγϰώμıον μωρίας seu Laus stultitiae, 1509), britku satiru na ondašnje duhovne, crkvene i društvene prilike.

Erazmo je zarana stekao slavu humanista; u Cambridgeu je predavao grčki i egzegezu Svetoga pisma, a 1514. otišao je u Basel kako bi izdao svoja djela. Ondje, kao i u mnogim drugim gradovima, biva trijumfalno dočekan pa je napokon bio pozvan i na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu da bude kraljev savjetnik s rentom od 400 florina. Njegov se boravak u Bruxellesu poklapao s početcima reformacije. Luther i cijeli reformatorski krug očekivali su da će Erazmo, istaknuti kritičar papinstva i crkv. zloporaba, pristupiti pokretu. Ali je Erazmo vrlo brzo prozreo netolerantni fanatizam i sektaški duh reformatorskih vođa i, unatoč svojim simpatijama za proturim. smjer reformacije, čuvao je svoju javnu neutralnost. God. 1522., u povodu objavljivanja Erazmovih Razgovora (Colloquia Familiaria, 1518), Luther je konačno odbacio Erazma; otada je počelo njihovo smrtno neprijateljstvo; na Erazmovu raspravu u kojoj se zagovaraju slobodarske ideje O slobodi volje (De libero arbitrio, 1524), Luther je odgovorio žučljivim pamfletom O neslobodi volje (De servo arbitrio), u kojem Erazma naziva »pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom«. I upravo kada je Erazmo svojom replikom na Lutherove Zatočnike (Hyperaspistes) udaljio od sebe i one reformatorske elemente koji su mu još bili skloni, započela je protiv njega bjesomučna kampanja i s papističke strane. Sorbonna je pokrenula protiv njega proces, osudila ga (1527) kao neprijatelja Crkve, a prevoditelj njegovih Razgovora, Louis Berquin, bio je spaljen na lomači. Obasut klevetama iz obaju tabora, Erazmo se sklonio u Basel, ali je i odande, zbog vjerskih nemira, morao bježati. Neko je vrijeme živio u Freiburgu (Breisgau), no uskoro se vratio u Basel i posvema povukao u mir učenjačkoga rada. Odbio je poziv Klementa VII. na koncil u Augsburgu; ostao je nijem i na breve Pavla III., kojim mu je papa podijelio priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3000 forinti i navijestio mu kardinalski šešir. Smrt je pretekla ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Nizozemsku; njegovoj agoniji nije prisustvovao nijedan svećenik. – Po svojem književnoznanstv. radu i životnom stavu Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. Majstor lat. stila, njegovao je sve knjiž. oblike od pjesništva do rasprava. Njegova izdanja Aristotela, Novoga zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. temeljna su djela eur. filologije i tekstovne kritike; njegov spis O razboritom studiju (De ratione studii) prvi je sustavan program humanističke škol. izobrazbe, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka koji je vedrim životnim optimizmom, širinom i kritičnošću svojih pogleda, nepomirljivošću prema moralnomu licemjerju i krivotvorinama ljudskih svetinja, ali i tolerantnom samilošću prema ljudskim nevoljama i slabostima, visoko nadrastao svoju epohu. Zato je djelo Erazma Roterdamskog u mnogim odrednicama navijestilo buduću epohu prosvjetiteljstva.