Desanka Maksimović

Desanka Maksimović (Rabrovica kraj Valjeva, 16. svibnja 1898. – Beograd, 11. veljače 1993.) srpska je pjesnikinja, pripovjedačica, prevoditeljica i autorica za djecu, jedna od najčitanijih književnica južnoslavenskoga prostora. Djetinjstvo je provela u Brankovini, čiji su krajolici i uspomene ostali trajnim izvorištem njezine poezije. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1923., usavršavala se u Parizu i radila kao profesorica.

Prvu zbirku, Pesme, objavila je 1924. Slijedile su Vrt detinjstva (1927.) i Zeleni vitez (1930.). Njezinu liriku obilježavaju osjećajna neposrednost, muzikalnost i bliskost prirodi. Ljubav, strepnja i iščekivanje izraženi su razgovijetnim jezikom koji jednostavnošću doseže snažan emocionalni učinak. Pjesme Strepnja, Predosećanje i Opomena pripadaju najpoznatijem dijelu njezina opusa.

Ratnu tragediju i suosjećanje sa žrtvama izrazila je u Krvavoj bajci, pjesmi nadahnutoj njemačkim strijeljanjem civila i đaka u Kragujevcu 1941. Poslijeratne zbirke, među kojima su Pesnik i zavičaj (1946.) i Otadžbino, tu sam (1951.), povezuju osobni glas s povijesnim iskustvom zajednice.

Vrhunac misaone i etičke poezije predstavlja Tražim pomilovanje (1964.), zbirka zamišljena kao lirski razgovor s Dušanovim zakonikom. Nasuprot strogosti propisa pjesnikinja zagovara razumijevanje slabih, nesavršenih i drukčijih. Kasnije zbirke uključuju Nemam više vremena (1973.), Ničija zemlja (1979.), Pamtiću sve (1988.) i Nebeski razboj (1991.).

Pisala je pjesme, priče i bajke za djecu te prevodila s više jezika. Bila je članica Srpske akademije nauka i umetnosti. Njezina trajna književna vrijednost proizlazi iz povezivanja intimnoga iskustva s univerzalnim pitanjima ljubavi, prolaznosti i milosrđa, uz dosljednu obranu ljudskoga dostojanstva.