François Villon

François Villon

François Villon (pravo ime François de Montcorbier; zvan i François Des Loges), francuski pjesnik (Pariz, 1431 – ?, nakon 1463., prije 1489). Skromna podrijetla, uzeo je prezime svojega zaštitnika, kanonika Guillaumea de Villona, koji je vodio brigu o njegovu školovanju, pa je Villon 1449. na Sorbonnei postao prvostupnikom (baccalaureus), a 1452. postigao stupanj magistra (magister artium). Živio je razuzdano i u lošem društvu pa je god. 1455. morao pobjeći iz Pariza jer je u tučnjavi zbog žene ubio klerika, a iduće godine sudjelovao je u provalnoj krađi u Collège de Navarre (o tom govori u pjesmama), izmaknuo vješalima i potom lutao po francuskim pokrajinama. Pjesnički je dar pokazivao od dvorca do dvorca i stjecao visoke zaštitnike, ali se družio i s lupežima (i naučio njihov jezik, jobelin, na kojem je i napisao šest balada); oko 1458. sudjelovao je u pjesničkim okupljanjima u Meung-sur-Loire (gdje je bio 1461. u zatvoru orléanskoga biskupa). Kada se nakon kraljevskoga pomilovanja 1462. vratio u Pariz, ubrzo je ponovno bio uvučen u krvavu tučnjavu, zatvoren te nakon šest mjeseci osuđen na vješala, ali mu je ubrzo kazna bila izmijenjena u 10-godišnji izgon iz Pariza (1463). Od tada mu se gubi svaki trag. Vjerojatno je već bio mrtav kada je 1489. objavljeno 1. izdanje njegovih djela: spjev od 40 osmeračkih oktava (ukupno 320 stihova), Zavještanje (Le Lais, tj. Legs; netočno nazvano Mala oporuka – Le Petit testament), dovršen o Božiću 1456., i Oporuka (Le Testament, napisana 1461–62., s ukupno 2023 stiha poslije naslovljena i Velika oporuka – Le Grand testament), zbirka od 186 oktava protkanih drugim umetnutim pjesničkim sastavcima, baladama i rondoima. Petstotinjak stihova sadrže još njegove Pjesni razlike (Poésies diverses, nastale 1457–63), pjesme neujednačene vrijednosti. Napuštajući Pariz u Zavještanju je, prijateljima i neprijateljima, u zaostavštinu ostavio imaginarne, najčešće lakrdijaške darove i zaloge; pritom je parodirao tradicionalnu poučnost, jezik udvorne ljubavi, skolastički rječnik. Oporuka dopunjuje tematiku Zavještanja; reskom i dirljivom iskrenošću oplakuje mladost te nekadašnje grijehe i zablude, podsjeća melankolički na kratkoću života, na ljudsku slabost i bijedu, ispraznost života i svega što čovjeka okružuje; gorljivo i naivno pjesnik se moli Blaženoj Djevici Mariji, izražava kajanje i grižnju savjesti te razmišlja o smrti koja je sveprisutna i kojoj nitko ne može izbjeći. Za Villonovo pjesništvo amblematične su Balada obješenih i Balada o gospojama proteklih vremena, na temu smrti te prolaznosti mladosti i ljepote. U njegovim se pjesmama stalno suprotstavljaju pobožnost i senzualnost, sirovost i nedužnost, prepleću se parodička i satirička žestina te crni humor s nerijetko opscenim šalama, u neprestanoj patetičnoj ili sarkastičnoj raspravi između realizma i idealizma naslijeđenoj iz srednjega vijeka. Villon je sve pjesničke oblike preuzeo iz francuske tradicije, ali se brutalnim realizmom obješenjačke zajedljivosti izraza nametnuo u svojem stoljeću kao snažan patetički pjesnik te se smatra najglasovitijim francuskim pjesnikom srednjega vijeka.

Citiranje: Villon, François. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 11. 2023.


Naslovi u ponudi

Iz francuske lirike: od Vijona do Valerija

Iz francuske lirike: od Vijona do Valerija

François Villon, Pierre de Ronsard, Joachim Du Bellay, André Chénier, Alphonse de Lamartine, Alfr...
Rad, 1955.
Hrvatski. Latinica. Tvrde korice s ovitkom.
6,52
Veliko zaveštanje

Veliko zaveštanje

François Villon

Prvo izdanje Vinaverovog prijevoda.

Srpska književna zadruga (SKZ), 1960.
Srpski. Ćirilica. Tvrde korice.
13,28
Veliko zaveštanje

Veliko zaveštanje

François Villon
Srpska književna zadruga (SKZ), 1960.
Srpski. Ćirilica. Tvrde korice.
8,64