Marguerite Yourcenar

Francuska književnica (Bruxelles, 8. VI. 1903 – Mount Desert Island, Maine, SAD, 17. XII. 1987). Školovala se privatno te je stekla široku humanističku naobrazbu. Od rane mladosti, financijski osigurana nasljedstvom, odlučila se posvetiti književnosti; prvo djelo, poemu Vrt himera, objavila je 1921. Od 1940. živjela je u SAD-u; neko vrijeme predavala književnost na Sarah Lawrence College u New Yorku. God. 1980. bila je prva žena izabrana u Francusku akademiju. Najznačajniji su u njezinu književnomu stvaralaštvu romani: epistolarni Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi, s radnjom u Austriji pred I. svjetski rat, pisan u duhu poetike A. Gidea, Novčić sna, o Rimu u Mussolinijevo doba, Smrtonosni udarac, u kojem tematizira neuzvraćenu ljubav na pozadini evokacije ratova u baltičkim zemljama 1919–21., te, kao središnji i psihološki najsuptilniji, Hadrijanovi memoari i Crna mijena. Prvi od tih dvaju, napisan u obliku imaginarnih uspomena rimskog cara Hadrijana kroz njegovo pismo Marku Aureliju, kao dugi razrađeni unutarnji monolog, uspostavio je utjecajan model povijesnog romana, odnosno romaneskne rekonstrukcije prošlosti, a ujedno je vrhunski izraz melankolije prema antičkomu svijetu iz razdoblja prije nego što ga je zahvatila sveobuhvatna kriza. Drugi je biografija izmišljena lika alkemičara i učenjaka Zenona, koncipiranoga kao »univerzalnog čovjeka« (svojevrsna kombinacija Leonarda da Vincija, Paracelsusa, N. Kopernika i G. Bruna), s radnjom u europskom XVI. st. Oba romana evokaciju prošlosti temelje na pažljivom, ali i kreativnom čitanju historiografskih izvora, misaonom, gotovo mističnom uživljavanju u junaka te prelaze u meditacije o ljudskoj sudbini, moralu i moći, a napose o umjetnosti s implicitnim tumačenjem svijeta kao umjetničkog čina s kojim se poistovjećuje vladanje ili alkemija. Pisala je i poetsku prozu, novele, koje je skupila u zbirkama Smrt vozi zapregu , Orijentalne priče, Poput vode koja teče, drame te memoarsku prozu. U svojoj eruditskoj koncepciji književnosti, Yourcenar se stilski uglavnom nastavljala na klasicističku tradiciju, povezujući eleganciju izraza s bogatim vokabularom, razrađenim meditativnim tonom i povremenim baroknim opisima. Pisala i eseje o K. Kavafisu, S. Lagerlöf, T. Mannu, Mishimi Yukiju, kojega je također prevodila kao i H. Jamesa, V. Woolf, J. Baldwina, afroameričke duhovne pjesme te starogrčku liriku.