Željko Sabol

Ako spomenemo bibliografske podatke, reći ćemo kako je Sabol bio hrvatski književnik, slikar, tekstopisac, likovni kritičar, leksikograf i povjesničar umjetnosti, ali u većini nas on živi u pjesmama koje su pjevali ponajbolji estradni umjetnici, a obilježile su cijeli jedan naraštaj njegovih poštovatelja i žive još i danas.

Sabol je bio jedan od utemeljitelja Ogranka Matice hrvatske u Bjelovaru, član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra PEN-a. Sabol je jedan od najistaknutijih Bjelovarčana, pjesnik koji je izrazito intelektualnog, racionalnog tona, ljubavi, samoće i smrti, autor pet zbirki pjesama, dok je šesta izašla nakon njegove smrti). Uvršten je u brojne pjesničke antologije, a njegove su pjesme prevedene na mnoge strane jezike.

O njegovu značaju za hrvatsku književnost dovoljno govori činjenica da je povodom 70. godišnjice rođenja i i 20 godišnjice njegove smrti u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u studenom 2011. godine, na republičkoj razini održan književno–znanstveni kolokvij na kojemu su svojim izlaganjima sudjelovali Arsen Dedić, akademik Ante Stamać, Davor Šalat i Mladen Medar. Upravo je na tom događaju vrlo precizno valoriziran značaj Željka Sabola, jednog iz plejade hrvatskih pjesnika tzv. “razlogovskog” naraštaja i likovnih kritičara.

Vrlo mali broj ljudi zna da je Sabol jedan od najcjenjenijih pjesnika koji je napisao više od dvije stotine tekstova za melodije hrvatske estrade, ali su one uglavnom znane samo po imenu njihovih interpreta; Gabi Novak (“Pusti me da spavam” prva uglazbljena Sabolova pjesma koju je uglazbio Arsen Dedić, kao i pjesmu “Djevojka za jedan dan”), Vice Vukova, Tereze Kesovije (“Stare ljubavi”, “Prijatelji stari gdje ste” i druge), Miše Kovača (na primjer “Ostala si uvijek ista”), Franju Lasića (“Volim te budalo mala” i “Zagrljeni”) te za brojne druge poznate hrvatske izvođače.

I doista, dovoljno je spomenuti njegovu tada kultnu a danas antologijsku pjesmu o Hrvatskoj “Kad izgovorim tvoje ime”, koju je napisao kao jedan od istaknutih sudionika “hrvatskog proljeća” 1971. godine zbog koje je pokrenut i sudski proces. Iako oslobođen, odlazi šikaniran i prešućivan u Zagreb gdje nakon izvjesnog vremena ipak dobiva posao umjetničkog voditelja Galerije “Forum”, a zatim, još za Krležina života, zapošljava se u Leksikografskom zavodu i to u uredništvu Likovne enciklopedije. Upečatljiva uglazbljena pjesma “Imala sam kuću, imala sam dom”, zadnja je koju je napisao 1991.godine uoči samovoljne smrti, nagrižen ozbiljnom bolešću i potresen agresijom na Hrvatsku.