Oskar Davičo

Srpski književnik (Šabac, 18. I. 1909 – Beograd, 30. IX. 1989), maturirao i diplomirao romanistiku u Beogradu, studirao u Parizu, službovao kao profesor u Beogradu, Šibeniku i Bihaću, gdje je 1932. uhićen zbog komunističkoga djelovanja. Nakon višegodišnjega zatočeništva u Mitrovici i Lepoglavi živio u Zagrebu i Beogradu; 1941. zbog židovskoga podrijetla sklonio se u talijansku okupacijsku zonu, gdje je interniran, a 1943. pridružio se partizanima. U poslijeratnoj Jugoslaviji djelovao je kao slobodni umjetnik, publicist i urednik, često prisutan u oštrim književnim i javnim polemikama. U književnosti se javio početkom 1920-ih u modernističkom časopisu Okno, a 1929. bio je među pokretačima nadrealističkih Tragova, kako se zvala i njegova prva zbirka (1928). Premda najmlađi u krugu srpskih nadrealista, u pjesništvu je ostavio najsnažniji trag. Punu je afirmaciju stekao dvjema zbirkama s kraja 1930-ih, Pesmama i napose Hanom, prvotno objavljenom u Krležinu časopisu Pečat. Ti su stihovi označili prijelaz od nadrealističkih poticaja prema socijalnoj koncepciji, da bi u trećoj neomodernističkoj fazi, započetoj poemom Čovekov čovek (1953), nizom zbirki zaokružio pjesnički opus. Objavio je deset romana, od Pesme (1952) – ranoga, uspjeloga pokušaja prevrjednovanja moralne čistoće revolucionarnoga doba – do modernistički strukturiranoga Gospodara zaborava (1981). Izvorno i snažno u poticajima, raznovrsno i opsežno, s uspjelim publicističkim dionicama (Među Markosovim partizanima, 1947), Davičovo je djelo prožeto ideologičnošću te je u kulturnoj javnosti izazivalo i pohvale i osporavanja. Sabrana dela (I–XX) objavljena su mu 1969., a 1979. sabrani Stihovi (I–VIII). Od 1951. bio dopisni član JAZU.

Citiranje: Davičo, Oskar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 11. 2023.