Volga utiče u Kaspijsko more
U središtu romana Volga utiče u Kaspijsko more stara je ruska provincija uhvaćena u velebnu činu protjecanja rijeke.
Preko slike izgradnje dvadeset i pet metara visokoga kamenog nasipa, u kojem sudjeluje velik broj seljaka i građana koji se očajnički hvataju za rubove nestajućega svijeta, pisac nam zorno prikazuje tvrdoglav otpor i osuđenost pojedinca na neuspjeh u borbi protiv kolektiva, ostavljajući razvidnom nostalgičnu privrženost staroj Rusiji. Vrsta je to izvješća koje je napisao veliki pripovjedač o političkom i obiteljskom životu dviju Rusija − one koja nestaje i one vladajuće. Represija vlasti u Sovjetskom Savezu bila je usmjerena k izvlačenju i brisanju korijena prošlosti, osjećaja koji je povezivao čitav narod. U toj napetosti i kulturnom rascijepu razabirala se besmrtnost duše tisućljetne velike Rusije. Ovim se djelom također provlači nemir svojstven Piljnjakovoj izražajnosti, čvor gusto isprepletenih opsesija, strahova i nesigurnosti, te osjećaja nemoći, koji se osobito javljaju u noćnim promišljanjima njegovih likova. Dramatična napetost romana zrcali se u proklamiranom htijenju i politici vladajućih za napredak Rusije, što se sudara sa žilavim otporom likova privrženih tradiciji, koji ne žele stupiti u novi obećani svijet, znajući da će ih to otrgnuti od svega onoga što je dotad određivalo njihov način života i identitet. Vapaj nemoćnih seljaka udara o kamene blokove golema nasipa i nestaje u dubinama rijeke.
Jedan primjerak je u ponudi
