Zadnja ruka

Nakon razvoda, Zvonko živi u podstanarstvu, suočen s financijskim problemima i otuđenošću od kćeri tinejdžerice. Njegov život dodatno se zakomplicira kada ga počnu proganjati likovi iz njegovih nedovršenih priča, tražeći da ih "oslobodi" dovršavanjem njihovih sudbina. Zvonko gubi sposobnost razlikovanja stvarnosti od fikcije, a njegovi likovi, poput Stjepana Gaćine iz zbirke Sedmo prokletstvo, pojavljuju se u trenucima njegove ugode, pretvarajući ih u noćnu moru. Kako bi ga prisilili na pisanje, likovi se šire snovima njegovih bližnjih, poput virusa, gurajući Zvonka prema rubu ludila i prisiljavajući ga na suočavanje s vlastitom odgovornošću.

Roman istražuje teme književne etike, moralnih izbora i granica između stvarnosti i fikcije. Baretić majstorski spaja elemente kriminalističkog, psihološkog i socijalno-kritičkog romana, uz duhovite dijaloge i jezične igre, koristeći mješavinu dijalekata. Kroz Zvonkovu borbu s demonima prošlosti i književnim stvaralaštvom, roman propituje ulogu pisca i snagu riječi.