Pjesme

Knjiga Pjesme Vesne Parun predstavlja reprezentativni izbor iz njezina dotadašnjeg pjesničkog opusa. Priredila ju je i opsežan pogovor (str. 135–141) napisala tada mlada pjesnikinja Vesna Krmpotić. Nije riječ o novoj autorskoj zbirci, već o pomno odabranom presjeku koji obuhvaća pjesme iz ranijih knjiga poput Zore i vihori, Crna maslina, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru i Vjetar Trakije.

Parunina poezija u ovom izboru blista u punom intenzitetu svog intimističkog i konfesionalnog izraza. Središnje teme su strasna i bolna ljubav, čežnja za apsolutnim sjedinjenjem koje je uvijek nedostižno, erotska žudnja, osjećaj usamljenosti i egzistencijalne tjeskobe. Pjesnikinja često progovara iz pozicije ženskog glasa koji je u to vrijeme bio hrabar i nekonvencionalan – iskren, tjelesan, ranjiv, ali i snažan. Uz ljubavnu liriku pojavljuju se motivi prirode (more, maslina, vjetar, zemlja) s kojom se pjesnikinja poistovjećuje na panteistički način, te odjeci ratnog i poratnog iskustva, djetinjstva i prolaznosti života.

Stilski se kreće između slobodnog stiha i tradicionalnijih ritmova, s bogatim, slikovitim jezikom punim metafora i simbola. Parunina snaga leži u sposobnosti da osobnu bol pretvori u univerzalnu ljudsku dramu, čime je postala jedna od najčitanijih i najutjecajnijih hrvatskih pjesnikinja 20. stoljeća.

Pogovor Vesne Krmpotić daje dodatnu vrijednost: autorica Parun prikazuje arhetipski, kao „južnoslavenski simbol Vesne, hranjivog i ljekovitog ženstva što je priprosto i razgaljeno kao zemlja crnica“. Time je Krmpotić dala važan rani kritički okvir za razumijevanje Parunina djela.

Knjiga je bila namijenjena široj publici i značajno je pridonijela kanonizaciji Vesne Parun sredinom 1960-ih, kada je već bila afirmirana, ali još u punoj stvaralačkoj snazi. Danas je cijenjena među kolekcionarima i ljubiteljima poezije kao kompaktan i kvalitetan uvod u njezin opus.