Aleksandar Sergejevič Puškin

Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. – 1837.), ruski pjesnik, prozaik i dramaturg, smatra se ocem moderne ruske književnosti. Rođen u Moskvi, u plemićkoj obitelji s afričkim podrijetlom po majčinoj liniji, Puškin je odrastao u kulturnom okruženju. Školovao se u Carskoselskom liceju, gdje je razvio ljubav prema književnosti. Njegov buntovni duh i politički angažirani stihovi doveli su do progona 1820., kada je poslan na jug Rusije. Kasnije je živio pod nadzorom vlasti, ali je stvarao svoja najznačajnija djela.

Puškinov opus obuhvaća poeziju, prozu i drame. Roman u stihovima Evgenij Onjegin (1825.–1832.) remek-djelo je ruskog realizma, istražujući ljubav, dosadu i sudbinu. Pjesme poput Brončani jahač (1833.) i Ruslan i Ljudmila (1820.) utemeljile su njegovu slavu, spajajući romantičnu strast i narodne motive. Drame Boris Godunov (1825.) i Mali tragedije (1830.) prikazuju psihološku dubinu i povijesne teme. Prozna djela, poput Pikovaja dama (1834.) i Kći kapetana (1836.), uvode realističnu naraciju u rusku književnost.

Puškinov jezik, elegantan i precizan, oblikovao je moderni ruski književni jezik. Njegov utjecaj proteže se na Dostojevskog, Tolstoja i dalje. Život mu je obilježila strastvena priroda, ljubavne afere i dugovi. Godine 1837. smrtno je ranjen u dvoboju braneći čast supruge Natalije. Umro je u 37. godini, ostavivši neizbrisiv trag.

U Hrvatskoj su Puškinova djela dostupna u prijevodima, gdje Ivan Slaming i drugi prevoditelji prenose njegovu poetsku snagu. Puškin ostaje simbol ruske duše i univerzalne književne genijalnosti.