Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš (1873.–1914.) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, putopisac i književni kritičar te jedan od ključnih autora hrvatske moderne. Rođen je u Tovarniku, a odrastao u Zagrebu. Nakon prekida studija veterine u Beču bio je unovačen. Dezertirao je i otišao u Beograd, gdje se uz književni i novinarski rad uzdržavao svirajući violončelo. Boravio je i u Ženevi i Parizu, a 1908. vratio se u Zagreb, gdje je nastavio pisati i sudjelovati u književnim polemikama.
Pripovijetkom Moć savjesti (1892.) najavio je zanimanje za nemirnu ljudsku savjest i granicu između stvarnoga i fantastičnoga. Za života je objavio tri zbirke pripovijedaka, Iverje (1899.), Novo iverje (1900.) i Umorne priče (1909.). U njima se prizori iz zagrebačke i zagorske svakodnevice izmjenjuju s grotesknim i simboličkim pričama. U noveli Cvijet sa raskršća susret putnika i slijepe djevojke prerasta u priču o čežnji i prolaznosti susreta.
U poeziji se oslanjao na francuske simboliste i parnasovce, osobito na Charlesa Baudelairea. Pomno je oblikovao ritam i zvuk stiha, a sonet je bio jedan od njegovih omiljenih oblika. U pjesmama Utjeha kose, Jesenje veče i Notturno slike smrti, krajolika i noći nose raspoloženje pjesme. U putopisima iz knjiga Naši ljudi i krajevi (1910.) i Vidici i putovi (1912.) krajolik povezuje s ljudima, poviješću i vlastitim doživljajem mjesta. Kao kritičar i feljtonist cijenio je osobitost piščeva stila, a njegove su polemike bile poznate po duhovitosti i oštrini.
Titel im Angebot
Sabrana djela - Feljtoni, impresije,članci
Knjiga sadrži zbirku njegovih feljtona, utisaka i članaka.
Život za milijune
Antologija iz 2010. godine, „Život za milione: Najbolje priče za razonodu”, okuplja izvrsne kratke priče velikih stranih i domaćih autora, među kojima su Matoš, Bokačo, Radaković i Dostojevski.

