7000 dana u Sibiru

7000 dana u Sibiru je autobiografski roman koji je 1971. napisao Karlo Štajner, a objavila izdavačka kuća Globus u Zagrebu. U njemu, Štajner opisuje kako je, iako je bio uvjereni komunist, 1936. postao žrtva Staljinove velike čistke kada je uhićen u svojem stanu u Moskvi i nevino osuđen isprva na deset, pa potom na dvadeset godina zatvora i rada u gulagu zbog izmišljenih optužbi da je bio "agent Gestapoa" zbog svoje austrijske nacionalnosti. U knjizi, Štajner detaljno opisuje bijedu, jad i krajnju okrutnost života u sovjetskim logorima u kojima su se zatvorenici iskorištavali u najtežim fizičkim poslovima.

Štajner je prebačen u nekoliko lokacija, od Soloveckih otoka, preko Norilska pa sve do Maklakova u Sibiru, ali je izdržao zahvaljujući svojoj supruzi Sonji, koja ga je vjerno čekala sve to vrijeme sve do 1955., kada su se ponovno sreli. Nakon Staljinove smrti i destaljinizacije, Štajner je pušten na slobodu i oslobođen svih optužbi 1956., nakon čega je otišao natrag u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je živio sve do svoje smrti. Prema Štajneru, manuskript knjige je godinama čekao da se objavi, ali su u Jugoslaviji izgleda neki nastojali spriječiti objavljivanje: kada je poslao dvije kopije romana u Zagreb i Beograd, obje su nestale. Ipak, nakopokon je dočekao objavljivanje knjige kada je to Tito osobno odobrio. Četiri godine nakon objave, knjiga je prevedena i na njemački i francuski jezik, dok je 2004. izdavačka kuća iz Honk Konga po prvi put knjigu izdala i na kineskom jeziku, koju je preveo Shi Chengtai.

4.6. 1972., 7000 dana u Sibiru je dobila nagradu redakcije Vjesnika "Ivan Goran Kovačić" za najbolju knjigu. Wolfgang Leonhard navodi kako je Štajner dao detaljnu analizu sovjetske ekonomije koja je jedino funkcionirala zahvaljujući masovnom izrabljivanju milijuna zatvorenika koji su praktički radili besplatno godinama. Također je razbio razne tabue, među njima i onaj kako je Staljin dao uhititi i njemačke i i austrijske antifašiste te ih predati Hitlerovoj Njemačkoj. Najteže razdoblje doživio je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski čuvari bili osobito okrutni, što je doseglo vrhunac kada je 2.9. 1942. strijeljano oko 400 zatvorenika, što se nazivalo "danima mesa". Miljenko Jergović o romanu kaže da je "savršena antropološka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zločina komunizma, koja iščezava poput fatamorgane, čim se na nju pokušaju pozvati antikomunistički šakali."