Dijalektički antibarbarus
Krležin najpoznatiji polemički tekst u kojem oštro napada dogmatski vulgarni marksizam i lošu tendencioznu literaturu unutar ljevice, braneći umjetničku slobodu i intelektualnu autonomiju. Kulminacija sukoba na književnoj ljevici.
Dijalektički antibarbarus jedno je od najsnažnijih polemičkih djela Miroslava Krleže, objavljeno 1939. u časopisu Pečat. Kasnije je uvršten u sabrana djela.
Naslov ironijski aludira na stare jezične “antibarbaruse”. Krleža ga pretvara u kritiku “barbarstva” unutar lijeve književnosti – dogmatskog, simplificiranog i sluganskog primjenjivanja marksizma na umjetnost. Glavni cilj polemike bili su partijski kritičari (posebno Radovan Zogović i slični) koji su zahtijevali vulgarnu socijalnu tendencioznost i optuživali Krležu za buržoaski esteticizam.
Krleža briljantno brani pravo na umjetničku slojevitost, stilsku raskoš i stvaralačku slobodu. Tekst je pun ironije, sarkazma i intelektualne superiornosti, ali i duboke gorčine zbog sukoba unutar vlastitog tabora.
Djelo predstavlja vrhunac tzv. “sukoba na ljevici” uoči Drugog svjetskog rata. Iako nije disidentsko u pravom smislu, jasno pokazuje Krležinu odlučnost da ne žrtvuje umjetničku kvalitetu radi ideološke linije.
Dijalektički antibarbarus smatra se remek-djelom hrvatske polemičke proze – rijetkim primjerom lucidne, strastvene i stilski virtuozne kritike vlastite strane. Nezaobilazan je za razumijevanje Krležina svjetonazora, njegove borbe za autonomiju umjetnosti i kulturnih sukoba u Jugoslaviji 20. stoljeća.
Jedan primjerak je u ponudi
