Balade 4: Balade Petrice Kerempuha

Već u naslovu djela dovedena su u neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna pojma: lirska vrsta - balada i književni lik - Petrica Kerempuh. S obzirom na to da klasična balada uključuje tragičnu viziju svijeta, usko vezanu uz neki tragičan događaj i lik koji su joj temom, stvarajući pritom povišenu emotivnu tenziju, K. je u skladu s naslovnom sintagmom, u koju je uključen izrazito humorističan lik i pojam, najavio te u djelu realizirao samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog i izobličenog svijeta, a taj mundus inversus, srednjovjekovni i renesansni topos izokrenuta svijeta, predočen je humorom, ironijom, sarkazmom, cinizmom, paradoksom, apsurdom i groteskom, pri čemu je pjesnička realizacija istodobno i negacija toga svijeta i njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva. Stvoren je tako autorski lik i oblik nove lirske vrste koja posjeduje sve značajke antibalade, pa se s tim svojstvima uključuje u moderne i modernističke tendencije europske i hrvatske lirike 20-ih i 30-ih godina. Tu konstantu Krležine balade potvrđuje i njezina poetska angažiranost manifestirana autorovim humanističkim prosvjedom protiv nehumanih pojava i obličja života bez obzira na to kojem vremenu i društvenoj sferi pripadao.