U ovoj knjizi Brković sabire svoje pjesme, nastajale više od četvrt stoljeća, koje nastoje odgovoriti na tvrdnju nesretnog i divnog hrvatskog pjesnika A. B. Šimića kako su "pjesnici čuđenje u svijetu".
Naslovna pjesma “Crni zec” predstavlja svojevrsni simbolistički manevar unutar “stvarnosne” poezije, jer poput Baudelaireovog “Albatrosa”, posjeduje naglašen jednoznačni naboj.
Pišući iz prvog lica jednine, Stojić je prikazao život i snove, iskustvo i usud, poraz i gubljenje zavičaja jednog naraštaja, jednog grada, jedne epohe.