Šale i opomene

Neprestano hodanje, ponegdje i trk, užurbanost ne samo riječi već i svijeta za koji se te riječi hvataju kao točke koje ga pokušavaju, na tren barem, umiriti i uhvatiti – od toga bi trebalo krenuti kada govorimo o novoj knjizi poezije Sonje Manojlović. Njezino istančano promatračko oko uhvatilo se ovoga puta ukoštac s brzinom i ubrzanjem svijeta, a pjesme koje su pred nama topli su dijalozi sa slučajnim prolaznicima, onima koje se promatra, onima koji prolaze kraj nas. Sonja je tako knjigom Šale i opomene ispisala jedan osobni grad, osobnu promatračnicu s koje, s nježnošću i razumijevanjem prema životu koji se odmata svakodnevicama, gleda na ruke koje se približavaju i odlaze, neprestano. Ruke su to nerijetko žena, njihove glasne tišine, borbe da se maknu iz kalupa svijeta koji ih pokušava probaviti i prilagoditi. Pjesnički glas Sonje Manojlović precizna je oštrica jezika koja pažljivo secira stvarnost; pjesme su to koje će dugo ostati s nama, podsjećajući nas da poezija jest, kako to Manojlović piše, svakome sebe dodavati, potvrđujući još jednom ovu pjesnikinju kao jedan od najvažnijih glasova naše suvremene književnosti.