Gramatike stvaranja: predavanja s Gifford seminara 1990.
"Utopijske, mesijanske, pozitivističko-meliorističke pretpostavljene «budućnosti», planirane u zapadnom naslijeđu od Platona do Lenjina, od Proroka do Leibniza, možda više nisu dostupne našoj sintaksi. Sada se osvrćemo na njih."
Kako se pripovijesti o nastanku Kosmosa odnose prema onima koje kazuju o rođenju pjesme, slike ili melodije? Na koje načine su teološka, metafizička i estetička poimanja nastanka srodna ili pak divergentna? Zašto indoeuropski jezici omogućuju, pa čak i prizivaju rečenicu: «Bog je stvorio univerzum», dok prezaju pred rečenicom: «Bog je izumio univerzum»? Zamršena igra razlikovanja i preklapanja između «stvaranja» i «izumljivanja» slabo je istražena. Da li pomrčina mesijanskoga oslabljuje pojam filozofskog i poetskog stvaranja dok dekonstrukcijske i «postmoderne» teorije potkopavaju pojam «tvorca»? Ili, drastičnije rečeno: kakvu važnost pripisuje pojmu stvaranja izražajnih i izvedbenih oblika koje nazivamo «umjetnošću» i, kako vjerujem, «filozofijom», ako je teološka mogućnost, u širem smislu, bačena u koš za smeće.
Jedan primjerak je u ponudi
