Meša Selimović

Meša Selimović (Tuzla, 26. aprila 1910. – Beograd, 11. jula 1982.), pravim imenom Mehmed, romanopisac je, pripovedač i esejista, jedan od najvažnijih autora bosanskohercegovačke i srpske književnosti 20. veka. Diplomirao je 1934. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a potom radio kao profesor u Tuzli. Tokom Drugog svetskog rata priključio se partizanima. Posle rata delovao je u Sarajevu kao nastavnik, pozorišni radnik i urednik izdavačke kuće Svjetlost.
Rane knjige, zbirke pripovedaka Prva četa (1950.) i Tuđa zemlja (1957.), obeležene su ratnim iskustvom i psihološkim prikazivanjem likova. U romanima Tišine (1961.) i Magla i mjesečina (1965.) sve važniji postaju unutrašnji sukobi, usamljenost i teškoće povratka svakodnevnom životu.
Književni vrhunac dostigao je romanom Derviš i smrt (1966.), za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Kroz ispovest Ahmeda Nurudina, suočenog s bratovim hapšenjem i smrću, istražuje odnos vere, savesti, straha i vlasti. Istorijski okvir osmanske Bosne prerasta u univerzalnu priču o čoveku koji, tražeći pravdu, otkriva sopstvenu slabost i mogućnost učestvovanja u nasilju.
U romanu Tvrđava (1970.) ratni povratnik Ahmet Šabo pokušava da sačuva dostojanstvo u društvu određenom siromaštvom, pritiscima i nepoverenjem. Ljubav i ljudska bliskost pojavljuju se kao mogući odgovor na zatvorenost pojedinca i zajednice. Slede Ostrvo (1974.), o samoći i starenju, i autobiografska Sjećanja (1976.). Važna je i studija Za i protiv Vuka (1967.), posvećena jeziku i književnoj tradiciji.
Bio je član akademija nauka i umetnosti u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Njegovu prozu odlikuju meditativan ritam, psihološka dubina i moralna pitanja bez jednostavnih odgovora. Istorijski ambijent služi mu za istraživanje trajnih sukoba između slobode, sigurnosti, ljubavi i moći.