Meša Selimović

Meša Selimović (Tuzla, 26. travnja 1910. – Beograd, 11. srpnja 1982.), pravim imenom Mehmed, romanopisac je, pripovjedač i esejist, jedan od najvažnijih autora bosanskohercegovačke i srpske književnosti 20. stoljeća. Studij je završio 1934. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a potom radio kao profesor u Tuzli. Za Drugoga svjetskog rata priključio se partizanima. Poslije rata djelovao je u Sarajevu kao nastavnik, kazališni djelatnik i urednik izdavačke kuće Svjetlost.
Rane knjige, zbirke pripovijedaka Prva četa (1950.) i Tuđa zemlja (1957.), obilježene su ratnim iskustvom i psihološkim prikazivanjem likova. U romanima Tišine (1961.) i Magla i mjesečina (1965.) sve važniji postaju unutarnji sukobi, osamljenost i teškoće povratka svakodnevnom životu.
Književni vrhunac dosegnuo je romanom Derviš i smrt (1966.), za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Kroz ispovijed Ahmeda Nurudina, suočenog s bratovim uhićenjem i smrću, istražuje odnos vjere, savjesti, straha i vlasti. Povijesni okvir osmanske Bosne prerasta u univerzalnu priču o čovjeku koji, tražeći pravdu, otkriva vlastitu slabost i mogućnost sudjelovanja u nasilju.
U romanu Tvrđava (1970.) ratni povratnik Ahmet Šabo pokušava sačuvati dostojanstvo u društvu određenom siromaštvom, pritiscima i nepovjerenjem. Ljubav i ljudska bliskost pojavljuju se kao mogući odgovor na zatvorenost pojedinca i zajednice. Slijede Ostrvo (1974.), o samoći i starenju, te autobiografska Sjećanja (1976.). Važna je i studija Za i protiv Vuka (1967.), posvećena jeziku i književnoj tradiciji.
Bio je član akademija znanosti i umjetnosti u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Njegovu prozu odlikuju meditativan ritam, psihološka dubina i moralna pitanja bez jednostavnih odgovora. Povijesni ambijent služi mu za istraživanje trajnih sukoba između slobode, sigurnosti, ljubavi i moći.