Platon

Zamisli ljude koji od detinjstva gledaju senke na zidu i smatraju ih stvarnošću. Kad jedan od njih izađe iz pećine, svetlost ga isprva zaslepi. Tom slikom Platon u Državi pokazuje koliko je teško preispitati ono što nam je oduvek izgledalo očigledno. Povratak oslobođenog čoveka među zarobljenike otvara i političko pitanje. Kako s drugima podeliti saznanje kojem se opiru?
Platon (oko 427. – oko 347. pre n. e.) bio je atinski filozof, Sokratov učenik i osnivač Akademije, u kojoj je kasnije učio Aristotel. Sokratova osuda na smrt 399. pre n. e. ostavila je snažan trag u njegovom pisanju. U Odbrani Sokratovoj prikazuje učitelja kako pred sudom brani pravo da sugrađanima postavlja neprijatna pitanja.
Platon je filozofiju uglavnom pisao u obliku dijaloga. Sagovornici predlažu odgovore, dovode ih u pitanje i ponekad se razilaze bez rešenja. U Menonu tako pitanje može li se vrlina podučavati vodi do pitanja kako uopšte tragamo za nečim što još ne poznajemo. U Fedonu, smeštenom u poslednje sate Sokratovog života, rasprava se okreće besmrtnosti duše.
U Gozbi učesnici večere redom govore o ljubavi. Sokrat prenosi Diotiminu zamisao prema kojoj nas privlačnost pojedinačne lepote može dovesti do razmišljanja o lepoti samoj. U Državi srodna razlika između onoga što opažamo i onoga što možemo saznati razvija se kroz učenje o idejama. Do njega Platon dolazi polazeći od konkretnog pitanja o tome šta čoveka i zajednicu čini pravednima.
Raspon njegovog opusa vidi se i u kasnijim delima. U Timaju nastanak uređenog svemira opisuje kao razložnu, ali verovatnu priču. U Zakonima sagovornici zamišljaju kako bi se zajednica mogla urediti zakonima, od vaspitanja do javnih dužnosti. Čitalac u tim delima može da prati kako jedno pitanje menja drugo, baš kao u razgovoru koji je počeo naizgled jednostavnom definicijom.