Pravo na laganje
Kant je tvrdio da ne postoji pravo na laganje jer je govorenje istine apsolutna dužnost, dok je Constant zagovarao mogućnost iznimke od dužnosti, tvrdeći da treba lagati za opće dobro, što je izazvalo čuvenu filozofsku raspravu.
Ova rasprava iz 1797. započinje Constantovom kritikom Kanta u eseju Des réactions politiques: apsolutna dužnost govoriti istinu, ako se primijeni bezuvjetno, uništila bi društvo. Constant navodi primjer: ako ubojica pita za prijatelja koji se sakrio u vašoj kući, laž bi bila opravdana iz čovjekoljublja – jer ubojica nema pravo na istinu.
Kant odgovara oštro, braneći apsolutno zabranu laži. Kantovi ključni argumenti:
- Izraz "pravo na istinu" je besmislen – nema objektivnog prava na istinu, već samo subjektivna dužnost istinoljubivosti (veracitas) prema sebi i drugima.
- Laž je namjerna neistina u izjavi prema drugome – ne ovisi o šteti, već o kršenju formalne dužnosti uma.
- Dužnost govoriti istinu je kategorička, bez izuzetaka – temelj svih ugovora, povjerenja i prava. Ako se dopusti iznimka (npr. iz ljubavi prema bližnjemu), maksima postaje neuniverzalna: svijet bi propao u kaos nepovjerenja.
- U Constantovom primjeru: ako lažete ubojici, kršite dužnost – čak i ako slučajno ne štetite, laž je zločin protiv uma. Ako vas ubojica prisili na izjavu, laž je falsiloquium (neistina), ali ipak kršenje – odgovorni ste za posljedice ako laž omogući zločin.
Kant ne dopušta "bijelu laž" iz humanosti – istinoljubivost je sveta zapovijed uma, neograničena koristi. Constant vidi to kao rigidnost koja uništava društvo; Kant vidi Constantov pristup kao oportunizam koji ruši temelj morala.
Ova debata – jedna od najpoznatijih u etici – pokazuje sukob apsolutnog deontologizma i pragmatičnog konzekvencijalizma.
Jedan primerak je u ponudi
