Nevjesta na otoku

Zbirka Nevjesta na otoku (Nevesta na ostrvu, 1939) zauzima posebno mesto u hrvatskoj prozi s kraja tridesetih godina 20. veka – u periodu koji karakteriše sve izraženiji književni zaokret ka unutrašnjem svetu pojedinca i „lirskom realizmu”. Radnja priča uglavnom je smeštena u mediteranski, ostrvski ambijent (prvenstveno na ostrvo Hvar i duž dalmatinske obale); u Nizeteovom delu, ovaj prostor nije samo puki folklorni dekor, već živo okruženje prožimano svetlošću, morem, tišinom i melanholijom. U središtu ovih priča nalaze se obični, nenametljivi ljudi – mlade žene koje čekaju ljubav, usamljenice, mornari, stariji i mladi – koji se suočavaju sa prolaznošću života i neispunjenim željama. Naslovna priča, Nevjesta na otoku, baš kao i ostali tekstovi u zbirci, gradi napetost kroz suptilna psihološka stanja, neizrečena osećanja i blagu tugu, a ne kroz grube, spoljašnje zaplete. Nizeteov stil odlikuje se prefinjenom, melodičnom prozom, bogatom atmosferom i dubokom empatijom prema ljudskoj krhkosti. Zahvaljujući svojoj lirskoj prefinjenosti i mediteranskom ambijentu, Nevjesta na otoku ostaje najznačajnije prozno delo ovog autora – pisca čiji je opus decenijama bio nepravedno zapostavljen u domovini, najvećim delom stoga što je svoj posleratni život proveo u izgnanstvu.