
Kozaci
„Kozaci“ (1863) su ključno delo u Tolstojevom ranom stvaralaštvu, most između njegovih autobiografskih dela i njegovih kasnijih epova. Inspirisano Tolstojevim sopstvenim iskustvima na Kavkazu, delo postavlja temelje za njegovu kritiku civilizacije.
U carskoj Rusiji 19. veka, mladi plemić Dmitrij Olenjin, razočaran površnim životom moskovske elite, napušta grad u potrazi za smislom. Odlučuje da se pridruži ruskoj vojsci na Kavkazu, gde se susreće sa divljom lepotom prirode i slobodnim duhom Kozaka, naroda čiji život oličava jednostavnost i nezavisnost. Remek-delo Lava Nikolajeviča Tolstoja, „Kozaci“, prati Olenjinovu unutrašnju i spoljašnju avanturu.
Stigavši u kozačko selo, Olenjin je očaran prirodnim načinom života i privučen je Marijankom, snažnom i nezavisnom devojkom, verenicom lokalnog heroja Lukasa. Dok pokušava da osvoji njenu naklonost, Olenjin se bori sa sopstvenim osećanjima i neskladom između svog aristokratskog porekla i kozačkih vrednosti. Kozaci, iako gostoljubivi, doživljavaju ga kao stranca, a njegovi romantični snovi o Marijanki sukobljavaju se sa njenom odanošću Luki i zajednici.
Kroz lovačke izlete, razgovore sa mudrim starim Kozakom Eroškom i posmatranja kozačkog života, Olenjin počinje da shvata ograničenja svog pogleda na svet. Roman istražuje sukob između civilizacije i prirode, romantizovanih ideala i stvarnosti i potragu za autentičnošću. Na kraju, Olenjin shvata da ne može u potpunosti pripadati kozačkom svetu, ali njegovo iskustvo menja njegovu perspektivu na život, ostavljajući ga sa gorčinom, ali i dubljim razumevanjem.
Roman je u početku dobio pomešane kritike. Kritičari su hvalili živopisne opise prirode i kozačkog života, ali su neki smatrali da je zaplet nedovoljno razvijen u poređenju sa kasnijim Tolstojevim delima. Čitaoci su cenili njegovu romantičnu i filozofsku dubinu, a delo je uticalo na diskusije o sukobu između kulture i prirode. Danas se „Kozaci“ smatraju klasikom koji otkriva Tolstojev rani genije i razmišljanja o ljudskom postojanju.
Dva primerka su u ponudi