Plava i smeđa knjiga

“Plava i Smeđa knjiga” sadrže sažeto izlaganje glavnih misli Wittgensteinove kasne filozofije. Plava knjiga pokazuje kako značenje riječi nije sadržano tek u svjesnom činu koji povezuje riječ sa stvari koju označava, niti proizlazi iz njene imanentne veze sa stvari, nego je određeno isključivo njenom upotrebom u jeziku. Riječi nemaju same po sebi određeno značenje, nego ono proistječe iz načina njihove upotrebe. Odatle je nemoguće objasniti upotrebu riječi navođenjem pravila koje se u govorenju slijedi. Neko pravilo određivanja značenja riječi i samo opet stalno iziskuje daljnje pravilo kojim se prethodno pravilo tumači. Kao što se značenje mora tumačiti pravilom, tako se i sama pravila moraju tumačiti daljnjim pravilima. Kroz cijelu Plavu knjigu provlači se uvjerenje da ne možemo razumjeti značenje riječi i iskaza ako ne razumijemo način njihove upotrebe. Upotreba jezičnih igara u Smeđoj knjizi razlikuje se od one u Plavoj knjizi, gdje su one bile elementi jezika. U Smeđoj knjizi pak Wittgenstein ističe da je upotreba riječi u jednostavnim jezičnim igrama različita od one u običnom obliku, te da su one u sebi savršene. Na početku Smeđe knjige Wittgenstein tako spominje Augustinov opis učenja jezika (proširena verzija opisa koji se navodi i na početku Filozofijskih istraživanja) u kojemu se riječi uopće shvaćaju po modelu riječi koje se odnose na materijalne stvari i koje stoga imaju prividno čvrsto značenje. Različito značenje iste riječi povezano je s kontekstom, a ne s nečim što je inferentno riječi. Riječ nije ime neke stvari naprosto, nego je ime neke stvari samo unutar određene jezične igre. Da bismo razumjeli riječ, moramo razumjeti način njene upotrebe u sklopu jezika.