Raznolikosti religioznog iskustva

Ova knjiga ne bi nikad bila napisana da mi nije ukazana čast “Gifford predavača” o prirodnoj filozofiji na Edinburškom sveučilištu. Tražeći predmet za dva tečaja od po deset predavanja, za koje sam time postao odgovoran, učinilo mi se da bi prvi tečaj mogao biti deskriptivan s temom “Čovjekove religiozne težnje”, a drugi metafizički o “Njihovom zadovoljenju putem filozofije”. Ali dok sam to pisao, neočekivani rast psiholoških podataka izazvao je potpuno zapostavljanje drugog predmeta, tako da opis čovjekovog religioznog ustrojstva sada ispunjava svih dvadeset predavanja.

Moglo bi se reći da sam u dvadesetom predavanju prije natuknuo nego iznio vlastite filozofske zaključke, pa čitatelj koji ih želi odmah saznati treba okrenuti stranice 331-354 i “Postskriptum” knjige. Nadam se da ću jednoga dana te zaključke izraziti u eksplicitnijem obliku. Vjerujući da nas široko poznavanje pojedinosti često čini mudrijima od posjedovanja apstraktnih formula, ma kako one bile duboke, natrpao sam predavanja konkretnim primjerima, a njih sam izabrao među ekstremnijim izrazima religioznog temperamenta. Stoga se nekim čitateljima, prije nego što stignu do polovice knjige, može učiniti da nudim karikaturu predmeta. Takvi grčevi pobožnosti, reći će oni, nisu zdravi. Budu li, međutim, imali strpljenja da je čitaju do kraja, vjerujem da će taj nepovoljan dojam iščeznuti, jer na kraju religiozne poticaje spajam s ostalim načelima zdravog razuma, koja ispravljaju pretjeranost!, te omogućuju čitatelju da izvede po volji umjerene zaključke.

Za pomoć pri pisanju ovih predavanja dužan sam se zahvaliti Edwinu D. Starbucku sa Stanfordskog sveučilišta, koji mi je predao svoju veliku zbirku rukopisa; Henryu W. Rankinu iz East Northfielda, prijatelju nepoznatom ali provjerenom kome dugujem dragocjena obavještenja; Theodoru Flournoyu iz Ženeve, Canningu Schillern s Oxforda, te svom kolegi Benjaminu Randu za dokumente; svom kolegi Dickinsonu S. Milleru i svojim prijateljima Thomasu Wrenu Wardu iz New Yorka te pokojnom Wincentyu Lutoslawskom iz Krakowa za važne sugestije i savjete. Najzad, razgovorima s neprežaljenim Thomasom Davidsonom i korištenju njegovim knjigama u Glenmoreu nad Dolinom Keene dugujem više nego što mogu izraziti.

Sveučilište Harvard, ožujak 1902.