Ubožnica za utvare - Deset pripovijesti o nemogućim ljubavima

Prije dvije godine Delimir Rešicki objavio je knjigu pjesama Aritmija, koja je predstavljala njegov do sada najopsežniji i svakako najambiciozniji poetski rad. Ovom prigodom Rešicki se javlja zbirkom priča, čime pokazuje da kratke priče iz zbirke „Sagrada familie“, nisu bile slučajni izlet u prozu. Delimir Rešicki jedan je od najznačajnijih autora afirmiranih u okviru quorumaškoga književnoga naraštaja osamdesetih godina prošloga stoljeća, i danas s pravom ima ulogu korektora u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad su poeziju gotovo pojeli različiti eksperimenti, mnogi od njih posve na rubu pameti, pojavio se Rešicki i svojim snažnim, vibrirajućim stihovima vratio poeziji razlog postojanja. Od prve zbirke pjesama, „Gnomi“, do posljednje, „Aritmije“, Rešicki trasira put poeziji (i drugim pjesnicima), što u vremenima, kad zabava i spektakl proždiru svaki ambiciozniji oblik kulture, uopće nije jednostavna i bezazlena stvar. Zbirka priča „Ubožnica za utvare“ znalački je komponirana i stilizirana proza u kojoj prepoznajemo mladoga Rešickog iz „Sretnih ulica“, odraslog na rokenrolu, ali u kojoj ipak (i logično) prevladava četrdesetineštogodišnjak koji daje do znanja da je pročitao i razumio Kafku, Kiša, Musila ili Hamvasa, da je prozreo većinu životnih trikova, te da stvari uzima s rezervom, promatra ih s distance.