Boris Souvarine

Boris Souvarine prešao je s komunizma u prvim godinama sovjetskog režima na antikomunizam do 1930-ih i tijekom ostatka svog dugog života. Takva putanja nije neuobičajena u analima 20. stoljeća, ali Souvarineov itinerar je na mnogo načina paradigmatičan.

Boris Souvarine rođen je u Kijevu 1895. kao Boris Lifschitz, u obitelji karaitskih Židova. Njegov otac, draguljar skromnog, ali ugodnog stanja, preselio je obitelj u Pariz 1897. Souvarine je postao naturalizirani Francuz 1906. i pohađao je francuske javne škole do svoje četrnaeste godine kada je otišao raditi u tvornicu aviona. Nikada nakon tog datuma nije dobio nikakvu formalnu školu. Od 1910. Souvarine se smatrao socijalistom. Obiteljski jezik koji se promijenio s ruskog na francuski nedugo nakon preseljenja u Pariz, Souvarine je sam naučio ili ponovno naučio ruski tijekom služenja vojnog roka uoči Prvog svjetskog rata. Godine 1916. dopušteno mu je da napusti vojsku, nakon što mu je jedini brat poginuo u borbi. Iste je godine odabrao pseudonim Souvarine,Germinal . Ruski prizvuk imena nedvojbeno je privukao Borisa. Do tog je vremena, međutim, već bio potpuno Francuz, oblikovan sekularnom republikanskom ideologijom francuskog školskog sustava i oštro svjestan sage o Francuskoj revoluciji iz 1789. Pod utjecajem bratove smrti, sve se više približavao pacifističkim krugovima , iako još uvijek pokušava zagovarati i nacionalnu obranu i kraj rata. Tek je Oktobarska revolucija u Rusiji prihvatila boljševičke stavove i ponovno oživjela svoje ruske korijene.

Souvarine je oduševljeno pozdravio stvaranje Treće internacionale, Kominterne, 1919. godine. U početku se zauzeo za nju preko Odbora za obnovu međunarodnih odnosa (Comité pour la reprise des relations internationales), a zatim preko Odbora Treće internacionale. Bio je među pokretačkim duhovima nove organizacije i strastveno je pisao u njezino ime, navodeći alternativu kao onu između buržoaske diktature i proleterske diktature. Prvi kongres Internacionale, održan u Moskvi u ožujku 1919., bio je slabo posjećen, uglavnom zbog praktičnih poteškoća u dolasku u Rusiju. Pravi inauguracijski sastanak bio je Drugi kongres, trijumfalno održan u Petrogradu i Moskvi u srpnju 1920. u vrijeme kada su nade u svjetsku revoluciju bile velike i kada je sovjetska vlast bila čvršće uspostavljena nego što je bila prethodne godine. Sam Souvarine je propustio ovaj kongres jer je u to vrijeme bio u francuskom zatvoru. Time se mogu objasniti brojne fotografije s te prigode u njegovoj zbirci, od kojih su neke predstavljene u prvom poglavlju ove izložbe. Bili su slabašna kompenzacija za Souvarineov izostanak s Kongresa, ali su ipak bili utjeha. Unatoč svom zatvaranju, Souvarine je odigrao ključnu ulogu u rascjepu Francuske socijalističke stranke na kongresu u Toursu u prosincu 1920. Izabran za jednog od "počasnih predsjednika" sastanka bila je to "Souvarineova rezolucija", koju je usvojio velika većina izaslanika,

Ubrzo nakon izlaska iz zatvora Souvarine odlazi u Rusiju gdje kao jedan od francuskih delegata sudjeluje na Trećem kongresu Internacionale. Kao tajnik Francuskog komiteta za Treću internacionalu bio je predodređen za visoku dužnost u Kominterni. Izabran u njezin Izvršni odbor, a zatim u njezin Prezidij Biro, također je postao član Tajništva Internacionale. U vrlo mladoj dobi, Souvarine je tako bio najugledniji Francuz u Moskvi, čemu je, bez sumnje, pripomogla njegova bliskost s Rusijom, poznavanje ruskog jezika i entuzijazam za novi režim. Tijekom 1922. Souvarine je, kao i mnogi drugi dužnosnici Kominterne, živio u moskovskom hotelu Luxe i uživao u kulturnim i drugim privilegijama rezerviranim za zaslužne visoke dužnosnike. Također je imao bliske odnose s nekoliko sovjetskih vođa, posebice s notorno društvenim Nikolajem Buharinom. Iako su se “Bukharchik” i “Souvarchik” ili “Souvarinionok”, kako su se međusobno zvali, dobro slagali, Souvarineovi odnosi s matičnom strankom bili su zategnuti i ubrzo se našao upleten u unutarstranačku politiku iu Rusiji

Souvarine je ponovno izabran u Ured Prezidija Internacionale u lipnju 1923. Nedugo nakon toga, međutim, našao se na meti napada, ne samo kod kuće nego iu Moskvi. Njegov predgovor francuskom izdanju Novog kursa Leona Trockogpočetkom 1924. izazvao buru. Ne samo da se identificirao s jednim od konkurenata za vlast nakon Lenjinove smrti, već je i kritizirao smjer u kojem je išla ruska revolucija. Moćni predsjednik Internacionale Grigorii Zinoviev učinio je Souvarine posebnom metom svojih napada. Čak ga je i Souvarineov prijatelj, Bukharin, samo mlitavo branio, jednostavno je pozvao delegate na 13. kongres Ruske komunističke partije u svibnju 1924., gdje je Souvarine iskoristio svoj prestiž unutar Internacionale da održi govor (na francuskom, preveden na ruski), a ne uzeti u obzir navodeći da se ne napada nekoga tko je već dolje. Leon Trocki, kojeg je samo Souvarine otvoreno branio na kongresu, izbjegavao je javno spominjanje svog pristaše. Nakon Souvarineove intervencije, francuska je delegacija zahtijevala njegovo uklanjanje iz vodećih tijela Internacionale. Zahtjev je odbio Karl Radek inzistirajući na tome da takve korake može poduzeti ne nacionalno izaslanstvo, već samo kongres Internacionale. Nakon toga, Souvarine je pokušao popraviti stvari sa svojim francuskim drugovima, dijelom tako što je organizirao sastanak između njih i Leona Trockog; pokazalo se kontraproduktivnim jer je završilo fijaskom. U srpnju 1924., uoči Petog kongresa Internacionale, Souvarine je propisno isključen iz Francuske komunističke partije. Iako je isključenje trebalo biti "privremeno", optužnica protiv njega bila je ogromna. Iako mu je francuska stranka priznala briljantnost kao novinara i sposobnost polemičara, optužila ga je da je autoritarni autokrat, zaluđen samim sobom.

Možda iznenađujuće, Souvarine je odlučio ostati u Rusiji. Možda je očekivao da će se politički vjetrovi okrenuti i da će moći vratiti svoj položaj. U svakom slučaju, uživao je u životu u Rusiji i želio je usavršiti svoj ruski. Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom 1925., vratio se u Francusku. Tamo se zalagao za promjenu kursa koji je zauzela Francuska komunistička partija, dajući anonimne priloge oporbenoj publikaciji La Révolution prolétarienne i potaknuvši “ Cercle communiste Marx et Lénine ”, koji je okupljao oporbene komuniste i one koji su napustili partiju ili bili isključeni, poput njega samog. Odražavajući svoju kontinuiranu vjeru u komunizam, u prosincu 1925., Souvarine je podnio službeni zahtjev, koji je odbijen, da bude ponovno primljen u Izvršni komitet Kominterne. U to se vrijeme Souvarine više suprotstavljao bivšim Staljinovim saveznicima, Lavu Kamenjevu i Zinovjevu, nego samom Staljinu i nastavio je izdavati, često na vlastiti račun, Bulletin communiste ,teorijska publikacija koju je ranije vodio i koja je sada izašla kao glas komunističke oporbe. Njegova zabrinutost za budućnost revolucije također se razlikovala od zabrinutosti mnogih drugih komunista, osobito onih u Rusiji. Dok su se bojali prijetnje sovjetskim postignućima koju je predstavljala Nova ekonomska politika (NEP), koja se provodila od 1921., a koja je izgleda usmjeravala Sovjetski Savez u kapitalističkom smjeru, Souvarine je upozoravao na opasnosti birokratizacije i autoritarne vladavine. Tek nakon proslave desete godišnjice revolucije, u članku objavljenom u ožujku 1928., Souvarineov argument o degeneraciji boljševizma ustupio je mjesto tvrdnji da se interesi partije više ne podudaraju s interesima proletarijata i da partija je okretala leđa komunizmu. Čak i nakon toga, nakratko je polagao svoje nade u Trockog nakon što je potonji protjeran iz Sovjetskog Saveza 1929. Trocki se pokazao neprihvatljivim za Souvarineov stav, koji je implicirao kritiku samog Trockog iako ga je Souvarine godinama ranije branio, a on je odbio Souvarineova nastojanja. Međutim, godinama, i prije i nakon ove svađe, Souvarine je bio labavo identificiran kao "trockist".

Početkom 1930-ih Souvarine je još izražavao nadu u budućnost komunizma, oslobođenog korumpiranog utjecaja postlenjinističkog neoboljševizma. Preobrazio je “ Cercle communiste Marx et Lénine ” u “ Cercle communiste démocratique ” i počeo objavljivati ​​La Critique socialekoji je privukao niz istaknutih, nekomunističkih suradnika. Tada je također pristao napisati veći dio knjige objavljene pod imenom Panait Istrati, pisac koji je izvorno suosjećao sa sovjetskim iskustvom, ali se nedavno vratio iz Sovjetskog Saveza potpuno razočaran. Souvarine je tvrdio da je pristao sudjelovati u knjizi, i to anonimno, iz materijalnih razloga, no očito je tada oklijevao javno objaviti razornu kritiku sovjetskog iskustva koja se u Istratijevoj knjizi pojavila kao La Russie nue . Prilog je ponovno objavljen kao L'URSS en 1930pod Souvarineovim imenom 1997. Souvarineov kontinuirani interes za Sovjetski Savez i njegove dugotrajne nade u radikalne promjene očituju se u zbirci fotografija sovjetskog života 1931. koja je dio njegovog arhiva. Napravljene u fotografskom studiju u Berlinu i vjerojatno zamišljene kao propaganda u godinama industrijalizacije i kolektivizacije, fotografije otkrivaju, ponekad usprkos sebi, neuljepšan pogled na Sovjetski Savez u ovim sudbonosnim godinama gdje su nade i radosti koje žele prikazati otkrivaju oštru pozadinu bijede i zaostalosti.

Početkom 1930-ih, Souvarine je radio na onome što će biti njegov opus magnum, Staline, aperçu historique du bolchevisme . Knjiga je izašla sredinom lipnja 1935. Doživjela je drugo izdanje 1940. s dodatnim poglavljem koje ju je ažuriralo. Ovo drugo izdanje ponovno je objavljeno 1977. s novim autorovim predgovorom. Uskoro se pojavilo izdanje na engleskom jeziku, iako bez bibliografskog aparata, a nizozemski prijevod izašao je 1940. Knjiga je sada prevedena na osam jezika. Souvarineov Staljinzaslužuje vlastitu bibliografsku i historiografsku studiju, ali, dovoljno je reći ovdje, da se njezin utjecaj proširio i dalje od nekoliko tisuća prvotno prodanih primjeraka, iako je to već bio impresivan dokaz interesa koji je pobudio. Zanimljivo je da su prvi obožavatelji knjige bili ultraljevičarski protivnici sovjetskog režima u inozemstvu. Očito, omalovažavali su ga ortodoksni komunisti, kao i oni koji još vjeruju u sovjetski eksperiment, iako su ga tada i kasnije hvalile antikomunističke snage.

Souvarineove kvalifikacije da napiše Staljina bile su one koje je stekao tijekom godina bliskosti s komunističkim pokretom. Nije mogao tvrditi da poznaje samog Staljina jer su se prvi put sreli tek u kolovozu 1923. u kavkaskom topličkom gradu Kislovodsku, gdje su njih dvojica bili na odmoru. Tada i kasnije, osudio je "pseudo-otkrovenja" onih, poput Borisa Bazhanova i Grigorija Besedovskog, koji su tvrdili da imaju poseban uvid u Staljinov um na temelju navodne bliskosti s diktatorom. Najznačajniji s naše točke gledišta ipak je utjecaj koji je ova knjiga imala na samog autora. Ispostavilo se da je to bilo katarzično iskustvo jer je Souvarinea očistilo od njegove vlastite prošlosti. Kao što je sam Souvarine napisao, iako mnogo godina kasnije, “Još uvijek sam bio komunist, iako sam na svoj način (à ma façon) početkom 1930-ih... bio sve manji kako sam napredovao poglavlje po poglavlje.” Dok je Souvarinea već ranije osudila Komunistička partija kao otpadnika, s ovom je knjigom mogao relativno mirno prihvatiti takvu oznaku. Što god je ostalo od Souvarineove privrženosti marksizmu također je bilo zakopano pod bujicom osuda tako da se antimarksistička etiketa koja mu je od tada prilijepljena nije mogla lako otresti.

Još ranije, Souvarine je započeo ono što će biti duga znanstvena karijera. Prilikom napuštanja Rusije 1925. godine David Riazanov, eruditski voditelj Instituta Marx-Engels, zamolio ga je da pomogne u prikupljanju arhivske građe u zapadnoj Europi. Učinio je to s rastućim entuzijazmom sudjelujući 1935. u stvaranju pariškog ureda amsterdamskog Međunarodnog instituta za društvenu povijest, koji je i sam osnovan za očuvanje Marx-Engelsove arhive koja je bila odvedena iz Njemačke kako bi se spriječilo nacističko uništavanje. To je bilo podrijetlo Instituta d'histoire sociale, opljačkanog nakon francuskog poraza 1940., a ponovno ga je osnovao Souvarine 1949. Souvarineovo ime neraskidivo je povezano s poviješću ove institucije, gdje je služio kao njezin stalni tajnik do umirovljenja nakon što je preminuo dobi od osamdeset godina i njegovim publikacijama,Le Contrat social , koji je izlazio između 1957. i 1969. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Souvarine je, poput mnogih europskih intelektualaca antinacističkih uvjerenja, bio prisiljen pobjeći u Sjedinjene Države. Mrzio je New York koji se osjećao izoliranim među osam milijuna drugih ljudi koji nisu znali zašto su tamo, kako je rekao. U početku je oklijevao vratiti se u Francusku nakon oslobođenja bojeći se snage Francuske komunističke partije i prevladavajućih prosovjetskih tendencija. Nakon konačnog povratka, Souvarine se bacio u borbu protiv ambicija komunista i protiv popularnih iluzija o Sovjetskom Savezu. Iz tog razdoblja potječu plakati odabrani iz Souvarineova arhiva za posljednje poglavlje ove fotografske izložbe. Antikomunistički pokret ih je proizveo i razlijepio diljem Francuske u stotinama tisuća primjeraka .Paix et Liberté ” nastao 1951. godine kao reakcija protiv uspjeha Stockholmskog mirovnog kongresa inspiriranog komunizmom i protiv komunističkog korištenja poznate Picassove slike golubice mira.

Čak su i Souvarineovi protivnici priznavali njegove kvalitete gorljivog i oštrog debatera. Do kraja života volio je raspravljati, što pokazuje njegova kasnija polemika s Aleksandrom Solženjicinom, međutim, s vremenom je postajao sve ogorčeniji i kiseliji. Sudeći po njegovoj korespondenciji, preobrazba je započela sredinom 1930-ih, u razdoblju političke rekonfiguracije, ali i osobnih patnji povezanih s bolešću i smrću njegove družice, spisateljice Colette Peignot, koja je također financirala La Critique socialesve dok, prema Souvarineu, izdavač nije ukrao njezin kapital. Souvarineov sve ogorčeniji temperament bio je očit u njegovim odnosima s prognanim menjševicima koji su se preselili u Pariz iz Berlina nakon Hitlerova preuzimanja vlasti. Souvarine je dočekan u skupini prognanika koja se sastajala u Petit Saint Benôit na lijevoj obali Pariza i koja je uključivala ne samo Ruse, već, nakon Münchena, i Čehe poput Huberta Ripke i Ive Duchaceka. Prognani menjševici obasipali su Souvarinea i pomoći i sućuti. Boris Nicolaevsky, poznati menjševički povjesničar, bio je Souvarineov partner u pariškom uredu Amsterdamskog instituta za društvenu povijest. Upravo su menjševici u Americi uspjeli ishoditi vizu za Souvarine da pobjegne iz Francuske tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata bio je to menjševik Alexander Shifrin poznat kao Max Werner, koji je pomogao Souvarineu da povrati svoju knjižnicu i arhive koje su odnijeli Nijemci. U New Yorku su oni bili Souvarineovi prirodni saveznici i većina njegovih argumenata da je industrijalizacija Rusije značajno napredovala pod carevima, a ne pod boljševicima, često se naziva "menjševička povijest". Ipak, Souvarine je osudio svoje saveznike da žive u ludnici. Doista, "ludilo" je za Souvarinea postalo nešto uobičajena fraza, ako ne i opsesija. Smatrao je da je Staljin bio lud u njegovim posljednjim godinama i bio je kivan što je samo jedan menjševik, Nikolaj Valentinov-Volski, dijelio to mišljenje. Ipak, u isječcima o Staljinovoj smrti, predstavljenim u trećem poglavlju ove izložbe, Souvarine se ograničio na prikupljanje izvještaja o diktatorovoj smrti od kontrastnog francuskog, Američki i sovjetski izvori, s pogledom na borbu za vlast koja će, bio je siguran, uslijediti nakon Staljinove smrti. Nije dopustio da njegova vlastita stajališta zadiru u njegove izvore, ne komentirajući, na primjer, kontrast u legendi ispod iste slike Staljinovog bdjenja uNew York Timesu iu Pravdi.

Sve do kraja svog života, Souvarine je odbijao da ga se jednostavno žigoše kao antikomunista, što su nazivali i njegovi prijatelji i neprijatelji. Inzistirao je na tome da ga njegovo podvlačenje bitnih nekompatibilnosti između marksizma i lenjinizma i između lenjinizma i staljinizma izuzima od te etikete. Malo je njih uvjerila ova molba. Souvarine je također oštro pisao o Americi, iako se, u konačnici, njegova kritika svela na prigovaranje Sjedinjenim Državama što se nisu dovoljno snažno suprotstavile Sovjetskom Savezu. Na primjer, osudio je proslavljeni pariški dnevnik Le Monde, jer je bio više antiamerički nego antisovjetski, stav koji ga je, kako je vjerovao, učinio pomoćnikom komunizma. Neki moji stariji kolege sjetili su se kolokvija u Ženevi, vjerojatno onog održanog uoči pedesete godišnjice Oktobarske revolucije, gdje su “veliki Boris” (Nicolaevsky) i “mali Boris” (Souvarine) hodali gore-dolje obalom jezera i žestoko se svađali. . Obojica su bili prognanici, ponekad marksisti koji su odbijali priznati da su se potpuno odrekli tog nasljeđa, nostalgični prema Rusiji i žestoko antisovjetski nastrojeni. Unatoč tim mnogim zajedničkim crtama, Souvarine je odbijao prigrliti gledišta svog sugovornika, odbijanje da se složi s drugima koje ga je karakteriziralo kroz cijeli život. Kakav god bio politički stav, uvijek ga je gorljivo branio.