Slobodan Šnajder

Hrvatski književnik (Zagreb, 8. VII. 1948). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju i anglistiku (1974). Jedan je od pokretača kazališnog časopisa Prolog (1968) i njegov glavni urednik (1971–75; 1976–85). Od 1991. djeluje kao profesionalni književnik. Kolumnist u Glasu Slavonije (1993) i u Novom listu (od 1994). Prozu, eseje, kritike i drame objavljuje od 1967. Pozornost kazališta i kritike privukao je već prvim dramama (Minigolf, 1968; Histerična bajka, 1969; Vrtuljak ljubavi, 1974; Metastaza, 1974; Shocking, 1977) i dramoletima (Neki Jona, 1973., i Juraj se bori protiv Svetoga Zmaja, 1974), kojima je utvrdio politički angažiranu, lijevu književnu poetiku, s B. Brechtom kao glavnim uzorom. Djelom Metastaza navijestio je niz »drama biografije« koje prikazuju živote povijesnih ličnosti, osobito iz književnosti i kazališta, buntovne intelektualce i umjetnike u oporbi prema vladajućoj ideologiji (Kamov. Smrtopis, 1977; Držićev san, 1979; Hrvatski Faust, 1981; Confiteor, 1983; Dumanske tišine, 1986; Gamllet, 1987; Draga Tilla, 1991; Nevjesta od vjetra, 2003). Tekstove odlikuje fragmentarnost, epizodičnost, otvorena prostorna i vremenska struktura, aluzivnost, zahtjevnost scene, interkulturalnost i intermedijalnost. Pisao je i drame ratne tematike (Utjeha sjevernih mora, 1992; Zmijin svlak, 1994), koje su izvođene uglavnom na njemačkome govornom području, a bave se problemom genocida, logora, masovnih silovanja. Kazališne kritike i eseje skupio je u knjizi Radosna apokalipsa (1988), a proze je sabrao u zbirci Knjiga o sitnom (1996). U proznom fragmentu Snebivanje (1979) i u neobjavljenoj drami Bauhaus (Zagrebačko kazalište mladih, 1990) pisao je o studentskom pokretu 1968., u kojem je sudjelovao. Izvedene su mu i drame Enciklopedija izgubljenog vremena (HNK u Varaždinu, 2011) i Kako je Dunda spasila domovinu (Istarsko narodno kazalište u Puli, 2012). Izbor kolumna iz Novoga lista objavio je u knjigama Kardinalna greška (1999) i Umrijeti pod zvijezdom (2005). U zbirci novela 505 sa crtom (2007) bavi se promjenama koje su se događale 1990-ih u Hrvatskoj. U romanu Morendo (2012), ratno-ljubavnoj priči složene strukture, radnja se odvija u bolnici iz perspektive pripovjedača kao bolesnika, a roman Doba mjedi (2015) prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata.