Ludwig Wittgenstein

Ludwig Wittgenstein je austrijsko-britanski filozof (Beč, 26. IV. 1889 – Cambridge, 29. IV. 1951). Iz obitelji imućnoga bečkog industrijalca. Nakon studija inženjerstva u Berlinu i Manchesteru, 1911. otišao u Cambridge na studij filozofije i psihologije kod B. Russella i G. E. Moorea. Kao dobrovoljac u austro-ugarskoj vojsci u I. svjetskom ratu vodio je filozofski dnevnik koji je u Annalen der Naturphilosophie 1921. objavljen kao Logičko-filozofska rasprava (Logisch-Philosophische Abhandlung), a 1922. u njemačko-engleskom izdanju pod naslovom Tractatus logico-philosophicus. Nakon rata bio je učitelj, vrtlar i arhitekt u Austriji, potom se upoznao s Bečkim krugom. Godine 1929. vratio se u Cambridge (kao predavač na Trinity Collegeu), gdje je predao Tractatus kao doktorsku radnju, te do 1936. dovršio i u obliku tiposkripta izdao predavačke bilješke pod naslovom Plava i smeđa knjiga (The Blue and Brown Books). Od 1936. u Norveškoj je radio na svojem drugom glavnom djelu, Filozofska istraživanja (Philosophische Untersuchungen, 1953), a 1939. postao profesor filozofije u Cambridgeu. Pošto je za II. svjetskog rata radio u bolnici u Londonu (1940–44), nastavio je raditi na Filozofskim istraživanjima i skicirao Primjedbe o filozofiji psihologije (Bemerkungen über die Philosophie der Psychologie, 1980). Godine 1947. napustio je profesuru, putovao i zapisivao svoja promišljanja. Za života je objavio još samo Rječnik za osnovne škole (Wörterbuch für Volksschulen, 1926).

Tractatus se poglavito bavi pitanjem o bîti, formi i istinitosti stavova. Ako je moguće navesti bit nekoga stava, onda je moguće navesti i bit svakoga opisa, što za Wittgensteina znači navesti bit svijeta jer stavovi jedino izražavaju slike ili modele zbiljnosti, onako kako ju čovjek zamišlja. Oni stoga ne izražavaju bit zbiljnosti, nego misli o njoj. Odnos mišljenja, svijeta i jezika Wittgenstein objašnjava u sedam principa, od kojih prvi glasi : »Svijet je sve što je slučaj«, tj. on se ne sastoji od stvari, nego od činjenica koje su pravi predmet mišljenja. Supstancija svijeta nisu nikakvi nadosjetilni principi tradicionalne metafizike, već predmeti koje u stavovima zastupaju imena koja samo u sklopu stava ili rečenice dobivaju svoje značenje. Unutarnji odnosi članova nekoga stava, forma stava i uvjeti istinitosti određuju se prema tablici istinitosti, prema kojoj se razlikuju elementarni stavovi, u kojima postoje samo jednostavni znakovi kao imena za predmete, i složeni stavovi, koji se mogu razložiti na elementarne. Složeni stavovi ili iskazi određuju se kao istinosne funkcije elementarnih stavova. Istinitost stavova ne može biti dana a priori zato što tek usporedba sa zbiljom odlučuje o istinitosti ili neistinitosti. Nasuprot njima, logički su stavovi tautologije i zbog toga besmisleni. Logička forma zajednička je slici i zbiljnosti koju ona odslikava, ali ona ne može odslikavati svoju formu odslikavanja, nego ju može samo pokazivati. Jaz između kazivanja i odslikavanja sadržan je u njegovu glasovitom stavu: »O čem se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti«.

U Filozofskim istraživanjima Wittgenstein zauzima kritički stav prema Tractatusu i tvrdi da je cjelokupna filozofija kritika jezika, ali svagdanjega jezika, koji se raspada na mnoštvo »jezičnih igara« (Sprachspiele), u kojima neki jezični znak svoje značenje dobiva ovisno o kontekstu svoje primjene. Značenje znaka određeno je njegovom uporabom koja očituje životnu formu onoga tko ga rabi. U tom kasnom razdoblju središnjim postaje pojam slijeđenja pravila koja znače praksu što je utemeljena u njihovoj stalnoj upotrebi. Pravila su putokazi za upotrebu jezika koji nisu »privatni«, već zajednički svim ljudima, zbog čega je uopće moguće međuljudsko sporazumijevanje. Svojim je djelom Wittgenstein snažno utjecao na tzv. jezično-analitičku filozofiju i na cjelokupnu filozofiju XX. st., te i u Hrvatskoj ima i danas mnogobrojne pristaše.