Dalibor Brozović

Dalibor Brozović (Sarajevo, 28. srpnja 1927. – Zagreb, 19. lipnja 2009.), hrvatski jezikoslovac, kroatist, akademik i političar.

Diplomirao 1951. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski jezik. Godine 1952–53. asistent za jezik na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, 1953–56. lektor i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao 1957. u Zagrebu disertacijom Govor u dolini rijeke Fojnice. Od 1956. na Filozofskom je fakultetu u Zadru (1968–90. redoviti profesor). Od 1986. redoviti član HAZU; dopisni član makedonske (od 1986) i bosanskohercegovačke (od 2008) akademije nauka i umjetnosti. Član uredništva Europskoga i Općeslavenskoga lingvističkog atlasa, 1990. član Predsjedništva i potpredsjednik RH, od 1991. do 2001. glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu i glavni urednik Hrvatske enciklopedije (sv. I–III) 1999–2001. Suosnivač i potpredsjednik HDZ-a, saborski zastupnik 1992–95.

Zahvativši široko, od fonološke teorije pa do novoindijskih i afričkih jezika, Brozović je rad na hrvatskom jeziku postavio na nove općelingvističke temelje. Posebno se bavio baltičkim jezicima i njihovim vezama sa slavenskima. Dao je bitnih prinosa dijalektologiji i uspostavljanju prvobitne slike hrvatskih dijalekata, ističući pritom mjesto što ga je imalo »zapadnoštokavsko narječje« (O problemu ijekavskošćakavskog dijalekta, Dijalektološki zbornik 2, 1966). Razradio je pojmove za precizno rasuđivanje o standardnim jezicima i o njihovu odnosu prema hijerarhiji jezičnih idioma te primijenio taj aparat na hrvatski književni jezik i pokazao da je hrvatska štokavština već u drugoj polovici XVIII. stoljeća bila čvrsto zakoračila u proces standardizacije (Rječnik jezika ili jezik rječnika, 1969; Standardni jezik, 1970; Hrvatski jezik, u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, 1978). Time je dao originalan prinos našoj i općoj sociolingvistici.

Od 1960-ih sudionik u svim zbivanjima oko položaja i prava hrvatskoga jezika. Fundamentalna mu je Fonologija hrvatskoga književnog jezika (1991). Važan je sintetički prinos u natuknici Jezik u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Stručnjak i za numizmatiku, sudjelovao 1994. pri stvaranju nazivlja i oblikovanju hrvatskog novca. Esperantist. Dobio je Nagradu za životno djelo za područje društveno-humanističkih znanosti za 1991. Postumno mu je objavljeno nekoliko knjiga u kojima su okupljeni njegovi najvažniji članci iz kroatistike i jezičnog savjetništva (Rasprave i članci, 2015; Jezik današnji 1965–1968., 2016).