Đoko Mazalić

Đoko Mazalić (Bosanska Kostajnica, 23. travnja 1888. – Sarajevo, 1975.) bio je bosanskohercegovački slikar srpskog podrijetla. Jedan je od slikara iz prve generacije umjetnika koji su pohađali umjetničke škole, uključujući i Gabrijela Jurkića, Petra Tiješića, Karla Mijića, Špiru Bocarića, Petra Šaina, Romana Petrovića i Lazara Drljaču.

Studirao je slikarstvo u Visokoj školi za likovne umjetnosti u Budimpešti (1910. – 1914.). Izlagao je 1912. s Bijelićem i Tiješićem u Sarajevu. Radio je kao profesor crtanja u Sarajevu i Travniku, te u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosna i Hercegovine. U međuratnom razdoblju sudjelovao je u formiranju i radu umjetničkih grupa Četvorice od 1929. do 1930. i Kruga od 1935. do 1937. godine. Također, između dva svjetska rata pisao je likovne kritike, bavio se restauriranjem i konzervisanjem slika i umjetničkih predmeta, pisao članke i studije o ikonama, o tehnologiji starih ikonopisaca i o starim bosanskim gradovima.

Dobitnik je 27-srpanjske nagrade Bosne i Hercegovine, koju je za knjigu Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba, dobio 1966. godine. Pored ove knjige, 1967. godine napisao je i Leksikon umjetnika slikara, kipara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili u Bosni i Hercegovini. Njegova djela se nalaze u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, ali i u Muzeju grada Sarajeva.

Preminuo je u Sarajevu, 1975. godine. Po njemu se zove jedna od sarajevskih ulica.

Djela: Kopači, 1918. Osuđeni, 1920. Bijeg u Egipat, 1926. Herojski kraj, 1927., ulje na platnu Stari jablanovi Stari grad