Plotin

Plotin (grč. Plōtînos, oko 204./205. – 270.) bio je grčki filozof kasne antike, utemeljitelj neoplatonizma i jedan od najutjecajnijih metafizičkih mislilaca u povijesti filozofije. Rođen je vjerojatno u Egiptu, a filozofiju je studirao u Aleksandriji kod Amonija Sake. Godine 243. pridružio se vojnom pohodu cara Gordijana III. na Perziju, želeći upoznati istočnjačku filozofiju. Nakon neuspjeha pohoda nastanio se u Rimu, gdje je osnovao filozofsku školu i stekao brojne učenike, među kojima je najpoznatiji Porfirije.

Plotinovo filozofsko učenje predstavlja originalnu sintezu Platonove filozofije, aristotelovske misli i antičke mističke tradicije. U središtu njegova sustava nalazi se Jedno (to hen), apsolutno, nedjeljivo i transcendentno počelo svega postojećega, koje nadilazi bitak i mišljenje. Iz Jednoga proizlaze Um (Nous), kao područje vječnih ideja, i Duša (Psychē), koja povezuje inteligibilni i osjetilni svijet. Taj proces proizlaženja naziva se emanacijom, a čovjekov je duhovni cilj povratak Jednome kroz filozofsku kontemplaciju, pročišćenje i mističko sjedinjenje.

Plotin nije sam objavio sustavno uređeno filozofsko djelo. Njegov učenik Porfirije prikupio je i uredio 54 rasprave u šest skupina po devet tekstova, poznatih pod naslovom Eneade (Enneades). Prva Eneada obrađuje etiku i ljudski život, druga i treća prirodu i kozmos, četvrta dušu, peta um, a šesta bitak, Jedno i najviša metafizička pitanja.

Među najpoznatijim raspravama ističu se O lijepom (I, 6), O besmrtnosti duše (IV, 7), O trima prvotnim hipostazama (V, 1), O inteligibilnoj ljepoti (V, 8) i O Dobru ili Jednome (VI, 9). Njegova filozofija razmatra odnos duše i tijela, podrijetlo zla, ljepotu, slobodu, besmrtnost i mogućnost spoznaje apsolutnoga.

Plotin je umro 270. godine u Kampaniji. Njegovo je učenje snažno utjecalo na svetog Augustina, Pseudo-Dionizija Areopagita, srednjovjekovnu kršćansku, islamsku i židovsku filozofiju te renesansni platonizam. Ostao je jedan od ključnih mislilaca zapadne metafizike i filozofske mistike.