Tonko Maroević
Tonko Maroević je bio hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941 – Stari Grad, 11. VIII. 2020). Diplomirao je 1963. komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti član HAZU-a od 2002.
Javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965) i Slijepo oko (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light: versi od prigode, 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013). Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008; Skladište mješte sklada, 2010). Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. Uskličnici (1996) i 1996–2019. Svjetlaci (2019) te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987) i Riječi za jedan lapidarij (2018). Prevodio je s francuskoga, španjolskoga i talijanskoga (Guido Cavalcanti, Dante Alighieri, Federico García Lorca, Grytzko Mascioni, Giovanni Papini, Francesco Petrarca, Raymond Queneau, Leonardo Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 (Drvlje i kamenje).
Kao pratitelj suvremene hrvatske likovne umjetnosti objavljivao je likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama (Zlatko Bourek, Jakov Bratanić, Raul Goldoni, Zlatko Keser, Ante Kuduz, Vatroslav Kuliš, Željko Lapuh, Ivan Lovrenčić, Edo Murtić, Šime Perić, Hrvoje Šercar, Ivica Šiško, Miroslav Šutej) – od kojih je mnoge probrao u knjizi Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi O naivi i autsajderskoj umjetnosti (2013). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013) te Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2018).