Slobodan P. Novak
Hrvatski teatrolog, književni i kulturni povjesničar (Beograd, 11. IV. 1951). Diplomirao je 1973. komparativnu književnost te engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao radom o Petru Kanaveliću i bio zaposlen 1977–97 (redoviti profesor od 1988). Radio je i kao asistent u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU-a (1974–77) te, poslije, kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu 2005–10., a od 2010. do umirovljenja 2020. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (od 2022. emeritus). Predavao je i na Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta Sapienza u Rimu (1981–84) te Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale u New Havenu (2001–07). Bio je pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske 1990–92; predsjednik Hrvatskoga P.E.N. centra 1990–2000. Glavni urednik ili pokretač više časopisa (Vijenac, Lettre internationale, Cicero i Most/The Bridge).
Jedan od najistaknutijih suvremenih povjesničara hrvatske književnosti, u najvećem dijelu opusa tematski je usmjeren na istraživanje i kulturnopovijesnu kontekstualizaciju pisaca i djela starije hrvatske književnosti, napose dubrovačke (Dubrovački eseji i zapisi, 1975; Komparatističke zagonetke, 1979; Zlatno doba: Marulić, Držić, Gundulić, 2002; Ugovor s tijelom: šesnaest lirskih pokusa, 2004); posebno su mu zapažene teatrološke i držićološke studije (Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića, 1977; Vučistrah i dubrovačka tragikomedija, 1979; Planeta Držić: Držić i rukopis vlasti, 1984., prošireno izdanje Pisac i vlast: poetika Marina Držića, 2017). Eseji i feljtoni, skupljeni u knjigama Zašto se Euridika osvrnula (1981), Kad su đavli voljeli hrvatski (1988), Hrvatski pluskvamperfekt (1991), Figure straha (1994) i Kratka povijest avanturizma (2000), lucidne su skice iz hrvatske književne i kulturne povijesti, namijenjene u prvome redu široku krugu čitatelja, a na sličnom su tragu pisani i članci, odnosno feljtoni u knjigama 101 Dalmatinac i poneki Vlaj (2007) i 101 Dalmatinka (2010). Takvim modelom prezentacije književnopovijesne građe koristi se i u nedovršenoj Povijesti hrvatske književnosti (I–III, 1996., 1997. i 1999), u prvim trima svescima koje je obradio povijest hrvatske književnosti do prosvjetiteljstva XVIII. st., te u jednosveščanom sintetskom prikazu Povijest hrvatske književnosti (2003., pretiskano u četiri sveska 2004), nastalom na metodološkom raskoraku postmodernističkog rastvaranja književnopovijesnoga diskursa i kulturološkoga pristupa. U opsežnim knjigama Vježbanje renesanse (2008) i Slaveni u renesansi (2009) popularno je, književnim stilom, usustavio svoja predavanja za američke studente slavistike, a u knjizi Zločesti tekstovi (2011) probrao višegodišnje polemičke tekstove. U kasnijem se opusu posvetio kulturnopovijesnim monografijama o Dubrovniku, Splitu, Hvaru, Boki kotorskoj i dr. Uredio je niz antologija i hrestomatija (Hrvatska drama do narodnog preporoda, s Josipom Liscem, 1984; Stara bokeljska književnost, 1996; Tragedije XVI. stoljeća, 2006; s Viktorijom Franić Tomić: Književnost ranog novovjekovlja u Boki kotorskoj, 2015; Zlatna knjiga bokeljskih književnika, 2016; Hrvatska srednjovjekovna književnost, I–III, 2019). Jedan je od urednika Leksikona Marina Držića Leksikografskoga zavoda (2009).
Naslovi u ponudi
Abrahamova žrtva: Abraham i Izak u hrvatskoj književnosti i njihove europske inačice
Dani hvarskog kazališta. Počeci u hrvatskoj književnosti i kazalištu
Gundulićev san
Hrvatska drama do narodnog preporoda
I. dio
Hrvatska književnost do narodnog preporoda
Ovo je izdanje priređeno prema istoimenoj čitanki M. Kombola tiskanoj 1941. godine.
Komparatističke zagonetke
Mirisi zlato i tamjan
Mirisi, zlato i tamjan roman je bogat značenjima. U njemu se isprepleću život i legenda, mitsko i realno, ateizam i hipetrofirana religioznost.
Mirisi, zlato i tamjan
Mirisi, zlato i tamjan roman je bogat značenjima. U njemu se isprepleću život i legenda, mitsko i realno, ateizam i hipetrofirana religioznost.
Pisana riječ u Hrvatskoj
Pisana riječ u Hrvatskoj dio je ukupne kulturne povijesti Hrvatske. Svoju pisanu kulturu i književnost Hrvati su izgrađivali kroz stoljeća na tri pisma - glagoljici, latinici i hrvatskoj ćirilici i na tri jezika – na hrvatskom, staroslavenskom i latinskom