Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.) jedna je od najznačajnijih hrvatskih književnica i klasična autorica dječje književnosti. Potjecala je iz ugledne obitelji Mažuranić: otac joj je bio pravnik, povjesničar i književnik Vladimir Mažuranić, a djed hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić. Veći dio obrazovanja stekla je privatno te je poznavala više europskih jezika. Nakon udaje za Vatroslava Brlića 1892. preselila se u Slavonski Brod, gdje je nastao važan dio njezina književnog opusa.

Književno se javila zbirkom pripovijedaka i pjesama za djecu „Valjani i nevaljani“ (1902.), nakon koje slijedi „Škola i praznici“ (1905.) te pjesnička zbirka „Slike“ (1912.). Veliki književni uspjeh ostvarila je romanom „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ (1913.), koji se smatra prvim hrvatskim dječjim romanom i jednim od temeljnih djela hrvatske književnosti za djecu.

Vrhunac njezina stvaralaštva predstavljaju „Priče iz davnine“ (1916.), zbirka osam bajki nadahnutih slavenskom mitologijom, narodnom predajom i autoričinom iznimnom pripovjedačkom imaginacijom. U pričama poput „Šuma Striborova“, „Regoč“, „Kako je Potjeh tražio istinu“ i „Ribar Palunko i njegova žena“ fantastični svijet povezuje s univerzalnim temama dobra i zla, ljubavi, požrtvovnosti, obitelji i moralnog izbora.

Pisala je i eseje, basne, pjesme, članke i autobiografske zapise. Među ostalim djelima ističu se „Knjiga omladini“ (1923.), Dječja čitanka o zdravlju (1927.) te nedovršeni povijesni roman „Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata“ (1937.). Posmrtno su objavljene i njezine Basne i bajke.

Djela Ivane Brlić-Mažuranić prevedena su na brojne jezike, a zbog njezina bajkovitog pripovjedačkog umijeća rano je stekla naziv „hrvatski Andersen“. Bila je predlagana za Nobelovu nagradu za književnost, a 1937. postala je prva žena izabrana za dopisnog člana JAZU, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.