Jernej Kopitar

Slovenski filolog (Repnje, 21. VIII. 1780 – Beč, 11. VIII. 1844). U Ljubljani završio 1800. licej, radio kao kućni učitelj i zatim kao tajnik baruna Zoisa, 1808. u Beču upisao pravo, 1810. postao cenzor za slavenske i novogrčke knjige, zatim skriptor pa kustos Dvorske knjižnice u Beču. – U Beču je razvio plodnu slavističku djelatnost koja je bila motivirana njegovim austroslavizmom i austrijskom politikom prema južnim Slavenima. Smatrao je da su Slaveni jedan narod, da kajkavsko narječje pripada slovenskom jeziku, štokavsko srpskomu, a da je samo čakavsko hrvatsko. Zato se protivio hrvatskom prihvaćanju štokavskoga književnoga jezika kao općenacionalnoga. Smatrao je da južni Slaveni trebaju imati jedan slovopis s latiničnim i ćiriličnim jednoslovima pa je bio protiv gajice. Svoje ideološke i slavističke ideje oživotvorio je potičući samouka V. S. Karadžića na reformu srpske grafije i književnog jezika, na zapisivanje narodnih pjesama i prevođenje Biblije, pomažući mu u pisanju rječnika dodavanjem njemačkih i latinskih istovrijednica i u popularizaciji njegova djela. Iako se zalagao za jedinstven slavenski jezik, u svojoj je slovnici (Gramatika slavenskoga jezika u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj – Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark, 1808) obradio samo slovenski književni jezik. Kopitar je začetnik panonske teorije o podrijetlu staroslavenskih jezika, koja u znanosti nije prihvaćena. Pisao je o jeziku, folkloru i povijesti južnih Slavena te time pridonio boljemu poznavanju njihove kulture u Europi. Razvio je bogatu publicističku djelatnost. Bio je vrstan poznavatelj starih slavenskih rukopisa, osobito hrvatskih glagoljskih spomenika, pa je priredio prvo znanstveno izdanje kanonskoga staroslavenskog rukopisa iz XI. stoljeća Kločeva glagoljaša (Glagolita Clozianus, 1836). Začetnik je balkanistike i vodeći slavist 1830-ih i 1840-ih. Njegovo izjednačivanje hrvatskog jezika sa srpskim ostavilo je štetan trag u slavistici sve do danas.