Djela 2: Ogledi / Vidici i putevi
Drugi svezak prvog kritičkog izdanja Djela A. G. Matoša (1935.–1940.) - sadrži esejističke zbirke Ogledi (1905.) i Vidici i putevi (1907.), studije, impresije i putopisi o književnosti, umjetnosti i Europi.
Knjiga Djela 2: Ogledi / Vidici i putevi (1935., priredio Antun Barac) drugi je svezak u 17-sveščanom kritičkom izdanju Djela A. G. Matoša (1935.–1940.). Kao i prvi svezak, književnu ostavštinu sabrao je Matošev brat Milan Matoš, a Antun Barac je tekstove priredio prema istim filološkim načelima: usporedba varijanti, pravopisna prilagodba, kratke enciklopedijske "Napomene" o genezi i prethodnim objavama te minimalistički urednički pristup.
Ovaj svezak okuplja dvije važne Matoševe esejističke knjige iz razdoblja njegova zrelog stvaralaštva:
- Ogledi: studije i impresije (1905., izvorno Zadar) — zbirka književnih studija, kritika i impresija.
- Vidici i putevi: eseji i impresije (1907., Zagreb) — putopisi, eseji i impresije s naglaskom na europska putovanja i kulturne dojmove.
U ovim djelima Matoš se predstavlja kao vrhunski esejist, kritičar i putopisac hrvatske moderne. Piše o europskim književnim velikanima (Balzac, Baudelaire, Stendhal, Byron, Goethe, Heine, Novalis i dr.), francuskoj i svjetskoj književnosti, simbolizmu, dandyzmu, umjetnosti i društvenim temama. Stil mu je impresivan, subjektivan, duhovit i polemičan — spoj erudicije, lirizma, ironije i oštrih sudova. Vidici i putevi donose dojmove iz Pariza, Ženeve i drugih europskih središta, gdje Matoš živi kao emigrant i boem, te refleksije o modernitetu, kulturi i hrvatskom položaju u Europi.
Barčevo izdanje čini ove tekstove dostupnima u standardiziranom obliku i učvršćuje Matošev status središnje figure hrvatske moderne — mosta između tradicije i avangarde, domaćeg i europskog. Eseji nisu samo književna kritika nego i kulturna dijagnoza: Matoš se zalaže za estetsku autonomiju, modernizaciju hrvatske književnosti i suprotstavlja provincijalizmu. Njegov stil eseja utjecao je na generacije kasnijih hrvatskih pisaca (Krleža i dr.).
U kontekstu cijelog Barčevog izdanja, drugi svezak nadovezuje se na prozne početke iz Djela 1 (Iverje i Novo iverje) i pokazuje Matoševu širinu: od kratke priče do dubokih esejističkih i putopisnih formi. Ovo je ključno štivo za razumijevanje Matoševe estetike, kozmopolitizma i uloge intelektualca na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Izdanje iz 1935. važan je filološki i kulturni spomenik, iako su kasnija (npr. JAZU-ova) izdanja donijela dodatne tekstove i komentare. Danas se cijeni kao temelj za proučavanje Matoševa nemirnog, europski orijentiranog duha.
Jedan primjerak je u ponudi
