Proljeća Ivana Galeba

Ivan Galeb je sredovječni violinist iz dalmatinske obitelji koja je izgubila svoje bogatstvo. Nalazi se u bolnici, u trenutku buđenja nakon operacije, kada počinje promišljati o svojem životu, prošlosti i sjećanjima. Temeljni princip u kompoziciji romana je asocijativno vezanje sjećanja sačinjenih od slika, misli i tek periferno događaja. Ivan Galeb se tako u bolničkoj sobi prisjeća najvažnijih i najupečatljivijih epizoda iz vlastitog djetinjstva i života općenito, često obraćajući pažnju na detalje vezane za svjetlo, mirise ili osjećanja koja su vezana za situacije u kojima se nalazio. Kroz razmišljanja o događajima nadovezuju se gotovo esejistička razmišljanja o životu i različitim filozofskim pitanjima, kao što su ljepota, umjetnost, književnost, religija, smrt i mnoga druga. Glavni junak neprestano se nalazi u borbi svijesti između svjetla i tame, dobra i zla, ali u konačnici spoznaje „mir s radošću i s bolom“. Temeljna svjetonazorska misao Vladana Desnice je da se čovjek nalazi između dviju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti. Ta svevremena dvojnost oplemenjena autorovom lucidnom mudrošću, igre su proljeća i smrti...

"Proljeća Ivana Galeba" s podnaslovom "Igre proljeća i smrti” je meditativno-analitički roman, jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne hrvatske narativne proze koji Desnicu predstavlja kao antologijskog pripovjedača dojmljiva iskustva i životne mudrosti i čini "vrhunac njegova umijeća i umjetnosti, „djela kasnog modernizma, najava skepticizma postmoderne“. -- M. Solar

Rijetki su književni putovi bili tako trnoviti i prepuni prepreka kao što je to slučaj Vladana Desnice, pisca koji je s ozbiljnim objavljivanjem počeo tek u svojoj četrdeset i petoj godini, da bi rana smrt prekinula njegov stvaralački luk već u šezdeset i drugoj godini života. Kroz nešto više od desetljeća i pol, svim dodatnim nepogodama i protivljenjima usprkos, on se opravdano nametnuo kao jedan od najvećih prozaika i najizgrađenijih intelektualaca u čitavom kulturnom prostoru nekadašnje države, kao književnik doista univerzalnih dometa koji čini čast jeziku na kojemu piše i bitno afirmira sredinu iz koje polazi. Desničino djelo pjesnik i esejist Tonko Maroević ocijenjeno je kao vrhunac sredozemnih iskustava u hrvatskoj književnosti.