Goran Tribuson

Hrvatski književnik i filmski scenarist (Bjelovar, 6. VIII. 1948). Diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1977. i magistrirao. Godine 1976–79. zaposlen u Odjelu za međunarodnu suradnju Republičkoga komiteta za znanost, 1979–95. u Vjesnikovoj Agenciji za marketing, 1995–2000. u Nakladi Leksikon te od 2000. do umirovljenja 2013. redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU-a od 2008. Kratke priče počeo je objavljivati početkom 1970-ih u kontekstu naraštaja tzv. fantastičara. Fantastične priče, u kojima prevladava zanimanje za okultizam, sotonizam, fantazmagoriju, mitologiju i srednjoeuropske lokalitete, a obiluju intertekstualnošću, metatekstualnošću i paradoksom, okupio je u zbirkama Zavjera kartografa (1972), Praška smrt (1975), Raj za pse (1978) i Zvijezda kabarea (1998). Poslije napušta fantastiku, ali zadržava srednjoeuropsku ikonografiju i interes za okultno, što je uočljivo u romanima Snijeg u Heidelbergu (1980), u središtu kojega je sotonistička tema, Čuješ li nas, Frido Štern (1981), Ruski rulet (1982), koji nosi generičku oznaku »bulevarski roman«, a označava prijelaz od eruditske fantastike prema popularnome, žanrovskom romanu. Romanom Potonulo groblje (1990., filmska adaptacija u režiji Mladena Jurana 2002) iskoračio je prema hororu, a fantastici se vratio u romanu Sanatorij (1993). Daljnji njegovi romani dijele se na autobiografski obilježene »generacijske romane« (Polagana predaja, 1984., filmska adaptacija u režiji Bruna Gamulina 2001; Legija stranaca, 1985; Povijest pornografije, 1988), u kojima traga za osobnim i generacijskim identitetom te rekonstruira popularnokulturnu mitologiju 1960-ih, i na kriminalističke romane. Potonje zbirke autobiografskih »zapisa o odrastanju« – tetralogija Rani dani (1997), Trava i korov (1999), Mrtva priroda (2003) i Vrijeme ljubavi (2017) – nastavak su tematske linije koja prati fenomen odrastanja i kulturne promjene 1960-ih. Seriju kriminalističkih romana otvorio je Zavirivanjem (1985), a potom su slijedili romani Made in U. S. A. (1986), Uzvratni susret (1986), Siva zona (1989), Dublja strana zaljeva (1991), Noćna smjena (1996), Bijesne lisice (2000), Gorka čokolada (2004), Susjed u nevolji (2014), Propali kongres (2014) i Sestrica s jezera (2015). U njima britko analizira hrvatsku socijalnu zbilju, a lik Nikole Banića, simpatičnog istražitelja nesređenoga privatnoga života (rađenoga po uzoru na Philipa Marlowea Raymonda Chandlera), postaje zaštitnim znakom najvećega dijela Tribusonove detektivske proze. U romanima Klub obožavatelja (2001), Kuća u kojoj stanuje vrag (2006) i Divlja plaža (2008) tematski interes okreće prema analizi socijalne pozadine prigradskih naselja preko životnih sudbina običnih ljudi, a u romanima Zbirka otrova (2010) i nagrađivanomu Otac od bronce (2019) daje široku sliku novije hrvatske povijesti u njezinu prelamanju s osobnim povijestima, zadržavajući neke obrasce popularne naracije. Piše i kritike, prikaze, kolumne, radijske i televizijske scenarije; pisao je i filmske scenarije (npr. Crvena prašina, Zrinko Ogresta, 1999; Srce nije u modi, Branko Schmidt, 2000), a najveći scenaristički uspjeh postigao je sa sestrom, redateljicom Snježanom Tribuson (film Ne dao Bog većeg zla, 2002., i roman; TV serija Odmori se, zaslužio si, 2006–13). Zbirke odabranih priča: Spavaća kola (1983), Klasici na ekranu (1987), Osmi okular (1998), Noćne priče (2010), Obiteljske slike (2011).