Boris Pasternak

Boris Leonidovič Pasternak, ruski pjesnik (Moskva, 10. II. 1890 – Peredelkino kraj Moskve, 30. V. 1960). Židovskoga podrijetla, sin slikara. Studirao filozofiju u Moskvi i Marburgu (1912). Nastupio kao član avangardne skupine Centrifuga, ali se distancirao od V. V. Majakovskoga. Nakon zbirke Sestra moja – život (Sestra moja – žizn’, 1922) stekao sveopća priznanja, a 1934. ga je na Kongresu pisaca N. J. Buharin stavljao iznad Majakovskoga; Staljinova kanonizacija potonjega, ukinula je 1936. povoljni status autora memoarske Zaštitne povelje (Ohrannaja gramota, posvećena R. M. Rilkeu, 1931), u kojoj je Pasternak branio svoju poetiku i životno stajalište od državnoga »naručitelja«. Tada se posvetio prevoditeljstvu (W. Shakespeare, J. W. Goethe). Roman Doktor Živago objavljen je u Milanu 1957., autoru je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost 1958., a u domovini je Pasternak doživio hajku i sklonio se na svoje ladanje.

Pasternakovo se pjesništvo razvijalo u oprjeci prema »melodioznomu« A. A. Bloku, ali i »glasnogovorniku revolucije« Majakovskomu. Uspoređujući poeziju s »kvrcanjem zdrobljena leda« i gradeći ju na »sudaru verbalnih smislova«, citirajući ujedno rusku i inozemnu tradiciju (Teme i varijacije – Temy i variacii, 1923), Pasternak je napustio dominaciju lirskoga subjekta, pa se njegovo »ja« ne čita u izravnim iskazima nego u cjelokupnoj strukturi teksta; ona rijetko govori o povijesnom zbivanju, već smjelim semantičkim pomacima svjedoči o prevratničkom vremenu. Kada Pasternak govori kako je željeznički vozni red važniji od Svetoga pisma, iza te »provokacije« stoji pjesnik koji prešućuje svoj ljubavni domjenak. Sve je u kretanju s ustaljenih mjesta, pa su vlakovi stalni motiv njegova pjesništva (Na ranim vlakovima – Na rannih poezdah, 1943), ali i proze – od Djetinjstva Ljuversove (Detstvo Ljuvers, 1922) sve do romana Doktor Živago, u kojem je motiv prelaženja preko Urala, u Aziju, razvijeniji, ali manje poetičan. Uspjesi koje je postigla poezija zasjenili su vrijednosti poetske proze, metonimične nasuprot metaforičnosti poezije Majakovskoga (R. Jakobson), premda je i ona jedna od najvećih stečevina 1920-ih. Jednako je tako u europskoj recepciji Pasternaka veliki roman, utemeljen na povijesnoj građi (L. N. Tolstoj), kakav se očekivao od Rusa, pomognut filmskom amerikanizacijom (D. Lean, 1965), potisnuo vrijednosti stvaranja 1920-ih. Pritom valja istaknuti da su posezanja za povijesnim motivima u pravilu (osim u poemi Poručnik Šmit – Lejtenant Šmidt, 1927) bila rijetka, pa i roman o ruskom intelektualcu u doba rata i prevrata nose u prvom redu poetske stranice, a tek onda i »hamletovska« filozofija tragičnoga lika.