Sol, ovce i kamenje

Magdaléna Platzová ne piše o Dalmaciji kao turistkinja koja prolazi kroz nju. Ona u nju ulazi polako, kao da korača bosonoga po vrućem kamenu, osjećajući pod tabanima svaku pukotinu, svaku solju što se uvlači u pore kože. Ovo nije egzotični putopis, niti nostalgična razglednica. Ovo je intimna, gotovo taktilna proza – proza koja miriše na suhu travu, kozji sir, more i prašinu.

Četiri priče, labavo povezane, lebde između Splita, Paga, malenih otoka i Praha, između ljeta koje peče i zime koja grize. U središtu su žene – one koje čekaju, one koje odlaze, one koje ostaju i one koje se vraćaju da bi shvatile da više ne pripadaju nigdje. Veronika nosi u sebi tihu ranu; sezonski radnici na otoku žive u privremenom, kao da su sami postali dio ljetnog inventara; a naslovna priča, poput stare dalmatinske pjesme, pjeva o ovčicama što pasu na golom kamenu, o soli što grize rane, o životu koji se ne mijenja, samo se ponavlja.

Platzová piše s češkom preciznošću i mediteranskom toplinom – rečenice su kratke, ali guste, pune zraka i svjetla. Nema patetike, nema sentimentalnosti; samo duboka, nenametljiva melankolija onih koji su vidjeli previše prolaznosti. Ratne sjene lebde negdje u pozadini, ali ne viču – one su kao daleki grom, podsjetnik da je sve krhko. A ipak, u toj krhkosti ima neke čudne postojanosti: kamen ostaje, ovce idu dalje, sol se kristalizira.

Ovo je knjiga koja se čita polako, kao da se pije vino iz male čaše – gutljaj po gutljaj, da bi se osjetio okus. Ne nudi odgovore, ne tumači ništa do kraja. Samo pokazuje: evo kako izgleda život kad se sudare dva svijeta – onaj koji žuri i onaj koji stoji. I kad zatvorite knjigu, još uvijek osjećate sol na usnama i toplinu kamena pod dlanovima.