
Djela 5: Pjesme i epigrami
Peti svezak Barčevog izdanja Matoševih sabranih djela sadrži njegovu liriku i epigrame, simbolističko-romantične stihove s temama ljubavi, smrti, domovine, melankolije i ironije, većinom objavljene posmrtno.
Knjiga Djela 5: Pjesme i epigrami peti je svezak u 17-sveščanom kritičkom izdanju Djela A. G. Matoša (1935.–1940.). Kao i prethodni svesci, književnu ostavštinu sabrao je Matošev brat Milan Matoš, a Antun Barac je tekstove priredio filološki odgovorno, s napomenama o genezi, varijantama i prethodnim (često časopisnim) objavama. Ovo je jedno od prvih sustavnijih sabranih izdanja Matoševe poezije, koja je za života autora ostala rasuta po časopisima i djelomično neobjavljena.
Matoš je poeziju pisao paralelno s prozom i esejistikom, ali ju je objavljivao sporadično. Zbirka Pjesme i epigrami okuplja njegovu liriku — od ranih romantičarskih i simbolističkih stihova do kasnijih, melankoličnih i polemičkih epigrama. Ključne teme su ljubav (često nesretna, idealizirana), smrt, prolaznost, domoljublje (pjesme poput ciklusa o Hrvatskoj, "1909." i sl.), priroda (nocturno, jesenji motivi), te ironija i satira usmjerena prema suvremenicima. Stil je rafiniran, glazben, s bogatom simbolikom, aluzijama na europsku tradiciju (Baudelaire, Poe, francuski simbolisti) i osebujnim Matoševim jezičnim izrazom — spoj lirizma i intelektualne oštrine.
Epigrami donose duhovite, često zajedljive kratke forme kojima je Matoš polemizirao s književnim i političkim protivnicima, pokazujući svoj polemički duh i majstorstvo konciznog izraza. Poezija odražava Matošev boemski život, egzistencijalnu tugu, nostalgiju za izgubljenim idealima i duboki osjećaj usamljenosti modernog umjetnika. Mnoge pjesme imaju autobiografski prizvuk (dojmovi iz Pariza, Beograda, Zagreba), a neke (npr. nocturna, "Jesensko veče", "Notturno") spadaju među vrhunce hrvatske moderne lirike.
U kontekstu cijelog Barčevog izdanja, peti svezak upotpunjuje sliku Matoša kao svestranog pisca: nakon proze, eseja i putopisa dolazi lirika, koja pokazuje njegovu osjetljivost i estetsku profinjenost. Barčevo izdanje iz 1937. imalo je velik značaj jer je Matoševu poeziju učinilo dostupnom u većem opsegu prije kasnijih, potpunijih izdanja (npr. JAZU-ovih).
Danas se Matoševa lirika cijeni kao most između hrvatskog romantizma i moderne, s jakim utjecajem europskih strujanja. Epigrami svjedoče o njegovoj borbenosti i duhovitosti. Ova knjiga nezaobilazna je za razumijevanje Matoševa svjetonazora — kozmopolitskog, domoljubnog, dekadentnog i vitalnog u isti mah — te njegova trajnog mjesta u kanonu hrvatske književnosti kao jednog od najvećih stilista i inovatora.
Angeboten wird ein Exemplar





