Moja prva ljubavna pjesma

"Prvi pjesnik koji je pjevao o ženi bio je i - prvi čovjek, Adam. Ne znamo kako je pjevao svojoj Evi, ali znamo da je upravo pjesnički platio svoj ideal - izgnanstvom i prokletstvom. Od Adama na ovamo taj se ideal nije promijenio...

Ne možemo se baš pohvaliti da imamo jaku tradiciju, kulturu ljubavnog stiha u odnosu spram drugih evropskih naroda. Od Začinjavaca na ovamo, od spontanih uličnih trubadura i petrarkista, od Šiška, Cvijete, preko Iliraca, Moderne pa sve do recimo Vesne Parun - nije bljesnulo mnogo pjesničkih metamorfoza, takvih, esencijalnih, da bi skretali pjesništvo u Novom, revolucionarnom izražajnom smislu.

Svakako, u kontekstu nacionalnom nije ni to malo: imati jezik, a on znači narodnost, stamenost, štitobran i podlogu na kojoj se moglo uspravno živjeti. S Kranjčevićem, s tim genijem, taj jezik dobija svoju silnu dimenziju, postaje čistim umjetničkim izrazom u evropskim mjerilima. Kranjčević je prvi dao i ljubavnoj pjesmi dubinski značaj.

Kasnije je već lakše: tu su A. G. Matoš, Tin Ujević, Antun B. Šimić, Miroslav Krleža. Ovo su magistralna imena; ne spominjem niz imena koja su nedvojbeno na toj glavnoj liniji, posebice neka imena oko hrvatske Moderne.

Ova knjiga ne pretendira da bude moja antologija. Ona je (blagi) autokritički izbor pjesama samih pjesnika: pjesnici su je komponirali odabravši svoje prve ljubavne pjesme, one za koje su se oni sami odlučili da su prve bez obzira na formalni datum njihova postanka." - Iz "Kratkog predgovora" priređivača.